Arhiv tekstova

Izgradnjom i »zatvaranjem« kuće, ulaganjima nije bio kraj. Svaki pravi domaćin prvo je morao razmišljati o prehrani u tim vremenima uglavnom brojne obitelji. Osnovu prehrane tvorio je kruh, a od mesa, u manjem obujmu, svinjetina i dobrim dijelom ovčetina. Guščji i pačji paprikaši bili su rezervirani za »svetac i nedilju«. Kokoši su se držale mahom radi jaja.

ŽITO NA SUHOM: Kruh se nije kupovao, kućanice su ga pekle u ranije opisanim zidanim pećima. Nije se kupovalo ni brašno, na meljavu se nosilo vlastito žito. Mljelo se najviše u Doroslovu, gdje je postojao nadaleko poznati mlin, rjeđe u Staparu, Svilojevu i Sent Ivanu, današnja Prigrevica. Kako se žito poslije žetve nije prodavalo, a lakše se čuvalo od brašna, trebalo ga je smjestiti negdje u suho.  Za tu namjenu gradila su se drvena spremišta – ambari. Naziv  ambar potječe od turske riječi »anbar«, koja označava skladište. Ambar se gradio bez temelja. Osnova, odnosno kostur od debljih greda  postavljao se  na okomito ukopane trupce, tako da je pod ambara bio uzdignut od tla oko pola metra, kako bi se žito zaštitilo od noćne vlage, odnosno jutarnje rose, a isto tako i od jakih ljetnih pljuskova, koji su u dvorištima često izazivali prave male poplave. Na podni kostur užljebljivale su se okomite grede s već izdubljenim žljebovima, koje su se pričvršćivale pantima. U žljebove su se slagale i ušvršćivale deblje daske, tzv »fosne«. Nakon dovoljne visine izgradnje zidova postavljale bi se vezne grede i rogovi. Na rogove bi se ukucavale letve i ambar bi se pokrivao biber-crijepom. Svi ovi radovi bili bi izvedeni bez uporabe tada skupocjenih čavala, materijal bi se učvršćivao pomoću žljebova, a ukoliko je bilo neophodno i drvenim klinovima. Crijep »biber« je stari građevinski crijep, s jedne strane zaobljen a s druge, ravne strane, ima izbočinu kojom se drži za krovnu konstrukciju. Na »kibli«, trokutastom prednjem dijelu ispod krova, ugrađivala bi se vrata, kroz koja bi se u ambar ubacivalo, a kasnije po potrebi i izvlačilo žito. Ovisno o svojem materijalnom statusu, domaćin bi osigurao potrebno drvo. Najbolja bi bila hrastovina, no, rabilo se svako tvrdo drvo, a siromašniji domaćini su gradili ambare i od čamovine, pa čak i od crvene vrbe. Kukuruz se čuvao u klipu, u čardaku ili na tavancu. 

DVA TIPA ČARDAKA: U ranijoj fazi gradnja čardaka je bila jako jednostavna. Ovisno o potrebama domaćina, određivale bi se dimenzije i po njima bi se u zemlju paralelno ukopalo četiri, šest ili osam obično bagremovih stupova, koji bi se u razini poda užljebljivanjem poprečno spajali gredicama. Uzdužno bi se spajali ukoso postavljenim tesanim gredama, na koje bi se s unutarnje strane prikucavale na pol cijepane bagremove motke. Na gornjoj razini izradila bi se najjednostavnija krovna konstrukcija, a sukladno mogućnostima domaćina, čardak bi se pokrivao kukuruzovinom, slamom, trskom ili biber-crijepom. Gradila su se dva tipa čardaka. Obični, prethodno opisani ili »na kat«, odnosno čardak bi se nadograđivao iznad drvenih, a u kasnijoj fazi i ozidanih svinjaca. Kako je u ovom slučaju bio potreban jedan krov za svinjac i čardak i na taj način se štedio materijal, a svinje su imale i bolju toplotnu izolaciju. U kasnijoj fazi gradnje imućniji domaćini su, zbog povećane proizvodnje imali potrebu i za pojačanim smještajnim kapacitetima. U tu svrhu rabili su tavanski prostor nadograđenoga, gospodarskoga dijela kuće. Kako u gospodarskim prostorijama nije bila potrebna toplotna izolacija, nisu se gradili klasični stropovi. Na poprečne noseće grede s gornje strane su se ukucavale cijepane bagremove motke, a kod imućnijih domaćina letve, tako da je njihov međusobni razmak bio »dva prsta«, kako bi se osiguralo provjetravanje i sušenje kukuruza, a klipovi, opet, ne bi mogli propadati kroz šupljine. U zidovima bi se, malo ispod razine poda tavanca, odnosno ispod stropa, ostavljali četvrtasti otvori kako bi se pojačao protok zraka, odnosno kako bi uvijek bilo propuha. Nažalost, danas u selu postoji svega nekoliko dobro sačuvanih ambara, a tavanaca i čardaka je veći broj i u uporabi su. A oni nostalgični reći će kako ni današnja žita i kukuruz nisu poput onih starih, dobrih, sladunjavih sorti, kako su brašna kratka, te se ne daju »misit i otezat« poput onih koja su imale naše bake, prabake i ... a ni »ukiselo gibanice« nisu što su bile.