Arhiv tekstova

Polako završava vrijeme godišnjih odmora. Zadnji je tjedan školskih praznika. Za tjedan dana se počinje iz početka. U susretima i slavljima puno toga smo doživjeli. Sada treba skupiti rezultate. Treba postaviti pitanje tko i kako dalje? 

Naša zajednica je ovog ljeta imala priliku doživjeti vrlo lijepe trenutke zajedništva, no, nije izostao ni po koji bolni »ubod«. Kako doći do onih koji će još bolje i dalje objedinjavati našu zajednicu? Na ovo razmišljanje došla mi je zgodno u ruku jedna zanimljiva priča. Želim je podijeliti s vama.

STRAH I TAMA: Neki je kralj imao tri sina i kada se osjetio starim zaželio je svu svoju vlast predati sinovima da on vidi, dok je živ, kako će se ponašati. Međutim, u svojoj mudrosti nije htio ostaviti odjednom vlast trima da se ne bi posvađali, nego je odlučio: – Koji mi od vas trojice zna odgovoriti što je na kraju svijeta tomu ostavljam da prvi vlada kraljevstvom. Najstariji je sin Gideon odmah pošao na put. Cijeloga se života odlikovao time da je imao malo povjerenja u drugoga, bilo da se radilo o osobama ili stvarima. Išao je polako s velikom vojskom, ali odlučan da će doći do cilja. Nakon duga putovanja našli su se pred nekim velikim stablom koje je pozvalo najstarijeg sina i rekli mu: – Tamo kamo ti ideš veoma je hladno. Trebat će ti mnogo drva za ogrjev. Uzmi ova moja sjemena i ona će ti darovati drva, koja će ti poslije trebati. – On postane još ljući i posiječe stablo i razbaca sjeme. No, neka je sila odgovorila pa su drva od stabla nestala, samo se vidjelo malo pepela. Nastavio je put. Postajalo je sve hladnije i hladnije. Došli su do gologa bijelog pokrivača i kamo bi god krenuli dočekao bi ih led. Nije bilo druge nego se vratiti kući. Kada je došao objasnio je: – Ondje gdje završava svijet postoji samo hladnoća i pusti nenaseljeni led, čiji se kraj ne nazire. – Dan poslije pošao je na put srednji sin Gaston. Njega je cijeli život pratio strah. Rastao je u pozadini kraljevske sigurnosti te se nikada nije oslobodio osnovnoga straha i od obična mraka. Njegovo je objašnjenje bilo sasvim jednostavno i brzo: – U redu. Odmah putujem tako da bih stigao ondje gdje završava svijet, prije nego padne noć. – Na svoje je kočije privezao tisuću najbržih konja u cijelomu kraljevstvu i počne ih udarati da trče što su mogli brže. To je činio posebno napravljenim velikim i dugim kožnim bičem. Ubrzo je pretrčao onaj led, a iza leda pojavio mu se veliki ponor u kojemu je prepoznao noć koja mu je počela dolaziti u susret. Prišao mu je jedan albatros sa svojim velikim i jakim krilima i predložio mu: – Ako želiš doći do svjetla moraš ući u tamu. Uspni se na moja leđa i ja ću te sigurno voditi! – Bio je previše strašljiv da bi mogao dati potvrdan odgovor. Nije ga ni saslušao dokraja. Okrenuo je svoju kočiju i trkom se uputio prema svomu kraljevskom boravištu. Svoje je stajalište opravdao: – Svijet završava u jednoj velikoj provaliji u kojoj caruje i kraljuje noć i tama. Dalje se ne može.

POVJERENJE VODI K SVJETLU: Sljedećega se dana uputio najmlađi sin Benjamin. Sa sobom nije vodio ni konje ni konjanike. Pošao je na put sam i to pješice. Išao je bez žurbe, sve je razgledavao, svemu se divio i slušao svaki šum prirode. Kada se približio velikomu ledu naišao je na pepeo velikog stabla i na razbacano sjemenje koje je njegov najstariji brat u ljutnji razbacao. Odmah je pokupio sjemenje te ga polako i pažljivo posijao po zemlji kao pravi vrtlar. Poslije umornoga rada došao je i zasluženi počinak. Zaspao je. Kada se probudio Benjamin nije znao ni koliko je sati ni koji je nadnevak. Samo je vidio da je za to vrijeme naraslo jedno veliko stablo i nekoliko manjih. Odsjekao je nekoliko grana i upalio vatru. Ogrijao se i zahvalno nastavio put s mnogo više pouzdanja i hrabrosti. Prešao je ledeno područje i došao do provalije gdje ga je čekao veliki albatros. Stara velika ptica predložila je Benjaminu isto što i njegovu bratu prije. Srce je malo jače lupalo, ali je prijedlog prihvatio, popeo se na leđa ptici, koja ga je s dva tri jaka zamaha krilima podigla u zrak i gotovo odmah zaronila u tamu provalije. Išlo se naprijed, a da se ništa nije vidjelo, tako se stiglo i na kraj noći. Velika je ptica spustila Benjamina pred vrata kraja svijeta. Kada su se ona otvorila on je ondje sve vidio. Sve mu je bilo svjetlije, jasnije i ljepše nego što mi svaki dan gledamo, a osim toga sve je to za njega u svoj ljepoti bilo i novo.

Želio je svom snagom poći prema svjetlu ali je bio svjestan da je obećao ocu vratiti se i sve mu ispričati. Vraćao se teška srca, ali je obećanje ocu nešto preveliko da bi se smjelo izigrati. Uzeo je rukovet svjetla i ponio ga sa sobom. 

Vratio se ocu u palaču i jednostavno rekao: – Nikada u životu nisam vidio toliko svjetla kao kroz vrata gdje završava ovaj svijet. – Stari se kralj dignuo na noge i zaključio: – Hod s nepovjerenjem završava i vodi na led, hod u strahu vodi u noć, a hod s povjerenjem vodi prema svjetlu. Benjaminov hod je ono što sam želio. On će od vas prvi upravljati mojim kraljevstvom, jer se za to spremao i pripremio. On će vas povesti prema svjetlu svojom odvažnošću i svojim povjerenjem. – Isus je put povjerenja koji vodi prema svjetlu. On je put koji nas dovodi Bogu. 

Ne ostaje mi ništa drugo nego zaključiti da je povjerenje jedini put koji vodi prema svjetlu. Ima onih koji oko nas siju tamu, ima onih koji su sve »postavili na led«, no ima i onih koji vjeruju drugima i imaju povjerenje u ljude. Nama je još i lakše ako smo vjernici pa imamo povjerenje u Boga i onoga koji je postao čovjekom – Isusa Krista. Kroz njega vidimo vrijednost čovjeka kao bića povjerenja. Dakle, trebamo ići dalje mimo leda i tame na krilima povjerenja u svjetlost koja prosvjetljuje naše putove. Ta svjetlost povezuje, raduje, objedinjuje i razgoni tamu, te otapa led.                                                                         g