Arhiv tekstova

Da su Vinkovci srce Šokadije zna i malo dijete, a najbolji svjedok te činjenice su Vinkovački šokački rodovi i nadaleko znana manifestacija, koja je već ušla u peto desetljeće, Vinkovačke jeseni. Tu ljepotu opjevali su i opisali mnogi, od braće Kozarac i Mare Švel-Gamiršek do Tome Šalića i Vlaste Markasović, ali Vinkovci su oduvijek ugodna sredina u kojoj su utočište našli i mnogi drugi, pa sam tu sretao i Šokce iz Monoštora, Sonte, Plavne i Berega i znam, odmah ćete pomisliti na frontmena Vinkovačkih dika, jer nadaleko i već dugo nitko nema tako gustu pjesmu u brkovima kao taj Marinko. 

Ovom prigodom put me nanio na obiteljsko gospodarstvo Kopilović, nezaobilazno, ako od Vinkovaca krenete prema obližnjem Ivankovu. Odmah sam pomislio na Suboticu, gdje je Kopilović baš često prezime, možda ne kao Dulić ili Kujundžić, ali baš puno sam Kopilovića sreo u Subotici. Ali mladac, moj sugovornik, demantirao me na samome početku razgovora.

»Bunjevci su, možda, najbrojnija grana hrvatskoga roda a kolijevka nam je zapadna Hercegovina i kontinentalna Dalmacija. Ima nas u cijelom Primorju, u Lici, Slavoniji i Srijemu, posebice onom koje se danas nalazi u Republici Hrvatskoj, a možda najmanji broj Bunjevaca živa na sjeveru Bačke, ali su baš oni najzaslužniji za očuvanje bunjevačke baštine i tradicije i običaja naših pradjedova«, kaže Dubravko Kopilović, apsolvent na Agronomskom fakultetu.

Mladoga sam agronoma najprije pitao za imanje, za struku, jer Kopilovići imaju uzorno gospodarstvo sa suvremenom ratarskom i stočarskom proizvodnjom. Obrađuju više od 300 ha plodne srijemske ravnice, godišnje utove i isporuče više od 500 junadi, a i brat Ivan i otac Ivan također su agronomi, tako da je znanost na cijeni u obitelji Kopilović. No mladi me je Dubravko poveo u drugom pravcu i nametnuo divan o poeziji i glazbi.

BUNJEVAC SAM, HRVAT-SKOG RODA: Dubravko je stekao i glazbenu naobrazbu kod prof. Zvonimira Šćepanovića, prvotno je svirao gitaru a poslije basprim i tu tamburu, dar dragoga mu profesora, svira i dan-danas i čuva kao oči u glavi. Stihove obično počinju pisati zaljubljeni srednjoškolci, najprije izabranicama svoga srca a poslije sve ozbiljnije, no Dubravku su stihovi došli odjednom, prošle zime, negdje u veljači, i učinilo mu se kako to možda i nije nešto, pa je uputio molitvu Bogu. I krenulo je. Stihovi su sipali kao »snig srid zime«, a on je uzeo tamburu i odmah skladao. Tako je krenula i prva pjesma, »Bunjevac sam, hrvatskog sam roda, katolik sam virujem u Boga«.

»Rodio sam se i odrastao u Vinkovcima, oblačio se i momčio šokački, lumpovao sa Šokcima i pivao šorovima vinkovačkim, a tada sam prvi put shvatio da nisam Šokac i to sam rekao ocu. Dado, mi smo Bunjevci! Mislim da je to možda i neko Božje poslanje, jer molio sam Boga da mi da bar malo dara nešto napisati, da nešto uglazbim i ostavim nešto mome narodu i čini mi se da je Bog uslišio moje molitve, jer sljedećih 7-8 mjeseci, nekako sve do Božića, iz mene su pjesme izvirale danonoćno. Ne mogu vam reći koliko toga imam, ali evo snimio sam prvi CD s 13, odnosno 12 pisama i bunjevačkim kolom, jer zarekao sam se, kada sam shvatio da sam Bunjevac, da će na mojemu prvome albumu biti bunjevačko kolo. Sve te pisme ja sam i uglazbio, jednostavno uzmem tamburu u ruke i pisma ide, i to je to«, kaže Dubravko.

Dubravko se zarekao da će ga na prvom albumu pratiti ponajbolji hrvatski glazbenici i desilo se. Aranžmane, produkciju i snimanje potpisuje vrsni hrvatski glazbenik Ivica Gruja Ićo, a prateći bend su Slavonski dukati iz Semeljaca. No, Dubravko je i veliki fan Zvonka Bogdana i poslao mu je još toplu master-snimku i zamolio za mišljenje. Dubravko, baš kao i Zvonko, voli konje i golubove, pse i prirodu, a Zvonko Bogdan za njega je hrvatska legenda u tamburaškoj glazbi, ponajbolji izvođač »bunjevačke pisme« i car sa sjevera Bačke.

TIRAJ DALJE: »Zvonko me je nazvao, pohvalio moje pjesme, pohvalio kompletan CD i rekao: ‚Mladiću, dobro ti to radiš, odlično, ovo je blago Božje i tjeraj samo dalje.‘ E, koliko mi je to značilo, od naše legende, od čovjeka kojega kroz tu njegovu bunjevačku pismu i tamburašku glazbu poznajem k‘o svoj džep«, ushićen je Dubravko.

Kada je CD snimljen, Dubravko ga je podijelio, najprije prijateljima koji su se oduševili, a onda i radijskim postajama od Subotice pa do Dubrovnika i već stižu povratne informacije. Slušatelji ga zovu, hvale, mole za CD a njemu to, naravno, godi. No, to nije sve. Dubravko je autor teksta i glazbe, CD je snimio vlastitim sredstvima, no ne računa na povrat od prodaje. Dapače, kako su mu pjesme sijevnule iznenada, tako je došla i ideja da sredstva od prodaje namijeni u humanitarne svrhe, da se osiguraju instrumenti, tambure za Hrvate i Hrvatice  od Mitrovice do Subotice.

»I ne samo tambure, već i ruho, narodno, bunjevačko i šokačko, jer samo tako ćemo očuvati i dalje njegovati ovu našu bogatu tradiciju i kulturnu baštinu. Nije ni čudo što to želim baš ruhom i tamburom, jer, ‚lipa pjesma više vridi od hiljade riči, ona kasa tajnim drumovima našeg srca, ona dušu liči‘. Ima već pohvala, ima dobrih povratnih informacija, no kola su se zakotrljala i ja vjerujem kako će ova lijepa zamisao uroditi plodom. Kanim se obratiti lokalnoj samoupravi, kulturnim i drugim institucijama i svim ljudima dobroga srca«, kaže Dubravko.

Što reći na kraju, osim poželjeti mladome pjesniku puno sreće i glede daljnjega stvaranja i glede uspjeha akcije na očuvanju i njegovanju običaja pradjedova.

Slavko  Žebić