Arhiv tekstova

Sigmund Žiga Fratrić, diplomirani ekonomist, rođen je 1933. U Somboru. Odrastao je na obiteljskom salašu na Bezdanskom putu gdje je otpočeo i svoje osnovno obrazovanje. Nakon čet-verogodišnjeg školovanja na salašu, svoje obrazovanje nastavlja u gimnaziji u Somboru, a potom upisuje Srednju ekonomsku školu. Stručnu naobrazbu nastavlja na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. U dva mandata obnašao je dužnost potpredsjednika SO Sombor, a biran je i za zastupnika u Skupštini Vojvodine. Pet godina je obnašao dužnost glavnog tajnika Pokrajinske gospodarske komore, bio je na funkciji ravnatelja Zajedničkih službi SOUR »Agrovojvodina«, odakle odlazi u mirovinu. Bavio se džudom i veliki je pobornik sporta, a bio je i predsjednik Odbojkaškog kluba »Vojvodina«. Preko 60 godina je u HKUD »Vladimir Nazor« i najstariji je član ove udruge. Živi u Novom Sadu.

 

HR: Član ste HKUD »Vladimir Nazor« u Somboru preko šest desetljeća. Koje osjećaje u Vama izaziva ova činjenica?

Puno je to godina. Kad s ove vremenske distance promatram to proteklo vrijeme, sve se više ponosim »Nazorom«. Osjećam kako je ovaj HKUD puno više dao meni  nego ja njemu. Dao mi je sadržaj života u mladosti, a mladost je za sve nas ono najdraže i najmilije, čega se rado volimo sjetiti. Zato sam se trudio Društvu dati sve, a danas, poslije toliko godina, osjećam kako sam Društvu ostao dužan.

HR: Djetinjstvo ste proveli na salašima na Bezdanskom putu odrastajući u zdravoj sredini paorskog svijeta, svijeta malih, skromnih ljudi. Kojih se slika najčešće sjetite iz tog razdoblja Vašega života?

Čim je riječ o salašu, odmah se govori i o zemlji. Kad razmišljam o svojoj prošlosti i što sam sve postigao u životu, zaključujem kako je sve to zahvaljujući brazdi i zemlji koja me je odgojila. Salaš je za mene jedna bajka. Živio sam na salašu u sreći duhovnosti, gdje su moji roditelji njegovali naš bunjevački entitet. Roditelje sam veoma poštovao. 

HR: Bili ste u mnogim sekcijama u Hrvatskom domu i bavili ste se glumom, pjevanjem i sviranjem. Možete li izdvojiti jednu od tih aktivnosti kao najdražu?

Član HKUD »Vladimir Nazor« postao sam još daleke 1947. godine. Još u osnovnoj školi učitelji su zapazili kako imam lijep glas. U pripremi jednog našeg programa za Uskrs te 1947. godine, pročelnik naše dramske sekcije rekao mi je: »Hajde Žiga, pjevaj da čujemo kakav će odjek u dvorani imati ta tvoja pjesma preko mikrofona.« Uzeo sam mikrofon i slobodno iz srca i duše zapjevao »Leptirići mali širokijeh krila«. Bio sam iza zavjese i nisam primijetio kako su tog trenutka u dvoranu ušli predsjednik Društva Stipan Kalčan i potpredsjednik Stipan Periškić. Oni su upitali našeg pročelnika Đuru Vidakovića sviraju li to možda ploče? On se nasmijao i rekao kako to pjeva naš Žiga. Stipan Kalčan, koji mi je i rođak, rekao je kako je to nemoguće, jer me nikada nije čuo da pjevam. On se popeo na binu, a ja sam odmah prestao pjevati. Rekao mi je: »Slušaj, jesi li ti član Društva?« Rekao sam da nisam, a on je rekao: »Al‘ oma‘ da si se upis‘o!«

Dakle, zahvaljujući pjesmi »Leptirići mali širokijeh krila« postao sam članom HKUD-a. Ne bih mogao izdvojiti što sam u Društvu najviše volio, samo znam kako sam se predano odnosio prema svakom zadatku, a Đura se trudio i u dramskoj mi sekciji davati uloge. 

HR: Od svoje sedme godine svirate harmoniku. Kako ste izabrali baš ovaj instrument i što Vas je njemu privuklo?

Otac i majka primijetili su kako imam lijep glas. Uvijek sam pjevušio i znao mnoštvo narodnih pjesama. Jednom prilikom, vraćajući se iz Bačkog Monoštora, otac mi je kupio harmoniku na jedan red. Tako sam u svojoj sedmoj godini počeo svirati harmoniku na jedan red, pa dva reda i dva i po reda. To je mađarski štimung, a kasnije mi je otac kupio veću harmoniku s 32 basa. U ono vrijeme mladež se sastajala po takozvanim brančevima. Sastajali smo se noću na cesti, na salašu, na travi, a ja sam tu često svirao. Moja svirka je osobito dolazila do izražaja kad su bili naši čuveni godišnji »polivači«, za vrijeme uskršnjih blagdana. Kao mladi harmonikaš zadovoljavao sam i one starije i moju generaciju.

HR: Činjenica je da nas je sve manje, bijela kuga hara više nego ikad. Nameće se pitanje – umire li naša kulturna tradicija i imamo li mladež koja će našu tradiciju, kulturu, nošnje i običaje moći sačuvati?

Svuda je isti problem i nije to samo naša specifičnost. Mi smo se sami počeli mijenjati. Prilagođavamo se vremenu u kojem živimo i prilikama i neprilikama u kojima živimo. Njegovanje običaja se sve više profesionalizira i teško će se prava kvaliteta moći postići kroz amaterski rad. U svim kulturno-umjetničkim društvima prisutna je boljka zbog nedovoljnog novca, a u sve treba ulagati. Sve se više gubi onaj osjećaj kada želiš raditi, a nije bitno hoćeš li od toga imati koristi ili ne.

HR: Manji broj mladih je zainteresiran za aktivnosti koje nude kulturno-umjetnička društva kao što su pjevanje, igra, gluma, putovanja i druženje. Što je po Vašem mišljenju problem indiferentnosti i potpune nezainteresiranosti mladih za ovakve oblike druženja i zabave?

I ja sam zbunjen što se tiče današnje mladosti. Zbunjen sam onim što ih oduševljava. Ono što je njima danas lijepo, u moje vrijeme je mene zbog toga bila sramota. Na primjer, naš Exit u Novom Sadu. Mislim kako te melodije i to izvođenje kvare mladež, a ne motiviraju ih i oplemenjuju.

HR: U »Nazoru« ste obnašali mnoge dužnosti. U kojima ste bili najuspješniji, odnosno u kojima ste svojim znanjem mogli najviše pomoći udruzi?

Istina je, u našem HKUD-u bio sam sve. Punih sam pet godina kao solist narodnih pjesama popunjavao prazan prostor na našim priredbama. Kvaliteta tih mojih nastupa se vjerojatno potvrđuje i činjenicom da se o meni vrlo često pisalo u Somborskim novinama. Kada sam bio pročelnik malih tamburaša i pjevača, kod mene je bio i Zvonko Bogdan. Kada je Zvonko odrastao i dobio sina, dao mu je ime po meni. 

HR: Osim diplome Ekonomskog fakulteta koju stječete 1960. godine u Beogradu, godine 1967. stječete diplomu Katedre za istraživanje tržišta Zagreb – Beograd. Što je značila ta diploma?

To je katedra čiji je osnivač bila Savezna privredna komora i organizirala je dvije katedre u Zagrebu i u Beogradu. Ja sam se izvanredno upisao u dopisnu školu za izučavanje tržišta, što bi današnjim rječnikom značilo neku vrstu marketinga. To mi je u životu mnogo pomoglo. Bio sam stipendist u »Poljoprivredniku« u Somboru, a u tvornici sam najviše radio u komercijali. S tog sam položaja otišao za potpredsjednika SO u Somboru.

HR: Veliki ste pobornik sporta i sami ste se aktivno bavili sportom. Bavili ste se džudom kojeg ste morali napustiti zbog prijeloma ključne kosti. Vatreni sportaš u ovakvim situacijama podsjeća na pticu bez krila i potrebna je velika snaga za ustati i nastaviti dalje. Kako ste se borili s ovim nedaćama?

Dok sam bio u Somboru, džudo klub je pripadao SUP-u, odnosno policiji. Preko moga poznanstva s nekima od aktivnih džudista i ja sam pošao na treninge. Taj mi je sport ušao u krv, a kada sam pošao na ekonomski fakultet, nastavio sam se baviti džudom na DIF-u u Beogradu. Kod džuda se ništa drugo i ne uči, nego samo padanje. Dobro pasti je najveći uspjeh, jer ako ne znaš pasti, nećeš znati niti napadati. Strunjača se pomjerila i ja sam pao van nje na beton i tako je došlo do prijeloma ključne kosti. Bilo mi je teško, ali sam se pomirio s tim da džudu povratka nema.

HR: Bili ste na čelu Odbojkaškog kluba »Vojvodina« kada je osvojena prva titula prvaka. Koju ste dužnost tada obnašali i što je ova titula značila za Vas i za klub?

To je već jedno drugo vrijeme poslije fakulteta. Tada sam bio direktor Zajedničkih službi velikoga SOUR-a, onda se to tako zvalo, »Agrovojodina«. To je bila velika tvrtka, koja je naravno raspolagala i velikim kapitalom. U funkciji direktora Zajedničkih službi bio sam na izvoru svih informacija, a i utjecajna osoba na osiguravanju novca preko interne banke »Agrovojvodine«. Stjecajem okolnosti i tu se desio nesretan slučaj. Bivši predsjednik Mladen Čomić, koji je bio generalni direktor »Agrovojvodine«, je poginuo u prometnoj nesreći. Nekome je iz kluba tada palo na pamet mene birati za predsjednika, što sam ja objeručke prihvatio. Za moje vrijeme je to bio kao neki kvasac u razvoju vojvođanske odbojke, jer sam svojim autoritetom i načinom kontaktiranja određenih  odgovornih voditelja uspio osigurati sredstva. Bez sredstava se ne bi niti stvorio takav ugled odbojke kakav ima danas.

HR: Dobitnik ste brojnih odličja. Neka od njih su orden rada sa srebrnim vijencem, šampionska odbojkaška medalja, plaketa za dugogodišnji stvaralački  rad i postignute rezultate u HKUD »Vladimir Nazor« i drugo. Sve to pokazuje koliko je bio vrijedan Vaš trud i rad. Znamo kako su Vam sva priznanja draga, ali možete li izdvojiti najdraže?  

Bez obzira na današnji običaj prekrajanja povijesti, orden rada sa srebrnim vijencem me vezuje za vrijeme Tita, kada sam najviše napredovao i najviše postigao u životu. Konkretno, taj mi je orden upućen zbog zasluga na gospodarskom planu, jer sam u području poljoprivrede kao direktor jedne sporne trgovačke kuće bio glavni zastupnik nekoliko francuskih tvrtki. Došle su linije za vađenje šećerne repe, čuvene pneumatske sijačice čiji sam ja takoreći otac, što priznaje i Poljoprivredni fakultet u Novom Sadu. To su bile demonstracije koje sam provodio. Pneumatska sijačica je bila revolucionarni događaj za sjetvu šećerne repe, povrtlarskih kultura, kukuruza i svega onog što spada pod međuredne sjetve. Te pneumatske sijačice su zahvaljujući meni prvi put izlagane na Novosadskom sajmu i to je bila velika senzacija.

HR: Obnašajući dužnost potpredsjednika SO Sombor i zastupnika u Skupštini Vojvodine, poticali ste asfaltiranje cesta u regiji, što je bio važan preduvjet za otvaranje graničnog prijelaza kod Bačkog Brega, a poticali ste i otvaranje mosta 51. divizije kod Batine. Sve ovo pokazuje kako ste se u ono vrijeme trudili otvarati granice i približiti ljude, ali danas je na mostu 51. divizije granični prijelaz. Jeste li  u ono vrijeme mogli pomisliti kako će most koji treba spajati jednoga dana postati most razdvajanja?

Kao zastupnik trudio sam se ući u skupštinska tijela i odbore, i to one u kojima bih najviše mogao pridonijeti razvoju moje općine. Tako sam postao i članom Pokrajinskog fonda za ceste i bio na izvoru politike toga fonda, a naše su ceste bile u očajnom stanju. Ne možete zamisliti kako je u to vrijeme izgledao Staparski put u Somboru. Ta cesta ne da je rekonstruirana, već je u njene temelje ugrađena armatura i to je maltene armirana cesta koja nikada neće propasti. Jednako tako, znao sam kako se moramo više otvoriti prema Mađarskoj i postigao sam dogovor s pokojnim predsjednikom Putnog fonda Vojvodine, da se asfaltira cesta Sombor-Bezdan. Cestovna mreža je bila preduvjet za otvaranje graničnog prijelaza jer smo tada imali malogranični promet koji je prerastao u prijelaz današnjeg značaja, a za to je morala postojati određena infrastruktura, odnosno putna mreža koja bi povezivala takav karakter prijelaza. Granični prijelaz i cesta koja je stigla do Bezdana već su kucali na vrata i bio je to preduvjet za razmišljanje o izgradnji mosta na Batini. Da nije bilo ceste i da nije otvoren granični prijelaz u Bačkom Bregu, ne znam kada bi došao i most kod Batine. Kada je počela izgradnja mosta kod Batine, bio sam glavni tajnik Gospodarske komore Vojvodine u Novom Sadu, ali mi je drago što sam bio na početnim radovima i u temeljima toga mosta ima i mojih deset dinara. U ono vrijeme nisam smio niti pomisliti kako će na tom mostu biti granični prijelaz,  jer da sam tako razmišljao, ne znam koliko bih proveo na Golom otoku.

HR: U mirovini ste već 15 godina. Kako provodite dane?

I u mirovini sam jako aktivan. Nisam vjerovao kada su mi prije umirovljenici govorili kako imaju manje vremena nego kada su bili u radnom odnosu. Kao dužnosnik, u radnom sam odnosu proveo pune trideset i dvije godine. Ostala je navika angažiranosti negdje i na nečemu. Dva mandata sam bio predsjednik jedne velike mjesne zajednice »Sonja Marinković«, koja se nalazi na Keju u Novom Sadu. Tu sam zdušno radio i razvijao mjesnu zajednicu, okupljao narod i davao određeni sadržaj. Trideset godina sam predsjednik skupštine stanara jedne ogromne zgrade preko puta Dunav-Tise. Ona je identična po gabaritu, položaju i po kvaliteti pročelja. Ulaz od Petrovaradina u Novi Sad se po takvim dvjema zgradama zove Kapija Novog Sada. Možete zamisliti što sve treba raditi u zgradi staroj četrdeset i nešto godina. Imam i vikendicu koja je prava zgrada sa svim sadržajima. Na toj vikendici sam dogradio još jednu sobu s namjerom u nju smjestiti sav namještaj koji me vezuje za moje roditelje. Ta soba danas odiše prošlošću provedenom s mojim roditeljima. Trideset godina se bavim i uslužnim pečenjem rakije i ne znam kakvih sve vrsta rakije imam. Ove godine ću imati oko sto litara raznih rakija.

HR: Imate obitelj, uspje-šnu djecu i unuke. Iza Vas su mnogi uspjesi. Koliko ste zadovoljni onim što ste u životu napravili i biste li išta mijenjali.

Kad bih bio u poziciji ponovno birati, u odnosu na sebe ne bih ništa mijenjao. Bio bih sretan da se sve isto ponovi. Živio sam uvijek okružen velikom ljubavlju i pažnjom okoline u kojoj sam živio. 

g