Arhiv tekstova

Četrdesetdvogodišnji Stipan Katačić posljednje tri godine na čelu je Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva »Silvije Strahimir Kranjčević« iz Bačkog Brega. Osmogodišnju školu završio je u ovom pitomom selu, tadašnji 9. i 10. razred u obližnjem Bezdanu, a u Somboru prirodno-matematičku školu, smjer matematika. Sve do 2003. godine, kada je poput mnogih postao kolateralnom štetom našega sustava privatizacije, na graničnom prijelazu Bački Breg bio je uposlenik »Panonijašpeda« i AMSJ-a. 

 

HR: Danas ste, nakon lijepoga broja godina upisanih u radnu knjižicu, na »bijelom kruhu«. Kako ste tu situaciju primili i kako se snalazite?

Rano sam se uposlio na graničnom prijelazu u mojem rodnom Bačkom Bregu. Radio sam na poslovima carinskoga referenta, poslovima deviznoga osiguranja i u srodnim djelatnostima. Tijekom 2003. godine poduzeće mi je privatizirano, poslovnica je ugašena i od tada sam formalno neuposlen. Kažem formalno, jer živim u ruralnoj sredini i pomažem svojima u radu na obiteljskom imanju. Ne zaboravite da sam po obrazovanju matematičar i kao takav, sve pojave prihvaćam kao relativne, pa tako i definiciju neuposlenosti prihvaćam samo uvjetno. Osim rada na obiteljskom imanju volonterski obavljam i poneke dužnosti u područjima politike i kulture, tako da su mi dani popunjeni samonametnutim obvezama. 

HR: Berežani u šali kažu kako ste u kulturi od rođenja. Od kada ste doista?

Berežani kao Berežani, malo pretjeruju. Poput većine djece moje generacije, folklornoj skupini priključio sam se u vrijeme pohađanja dječjega vrtića. Iz toga razdoblja pamtim nastup na smotri dječjeg folklora u Madarašu i susreta s tada nogometašem br.1 na prostorima bivše SFRJ Draganom Džajićem, koji je u ovom mjestu bio ročnik. U godinama individualnih lutanja folklor sam zamijenio sportom, što mi je izgledalo puno atraktivnije. Igrao sam nogomet, rukomet, pa čak i šah, kojega preferiram i danas. U društveno-politički život sela uključio sam se 1998. godine izborom u Savjet Mjesne zajednice. Jedno vrijeme bio sam i predsjednik Savjeta, ili što bi kod nas u Beregu rekli »Knez«. U HKPD »Silvije Strahimir Kranjčević« aktivnosti sam pojačao do maksimuma, a na izbornoj skupštini 2005. godine povjerena mi je zahtjevna dužnost predsjednika Društva i od tada teče četverogodišnji mandat predsjednika i predsjedništva. 

HR: Prije nekoliko godina, točnije na skupštini 2004. godine, tadašnjem KUD-u »Silvije Strahimir Kranjčević« u naziv su dodani prefiksi hrvatski i prosvjetno. Znamo i da je bilo puno protivnika ovakve transformacije. Predočite nam tu priču viđenu Vašim očima.

Moram Vas korigirati glede prefiksa »prosvjetno«. Prvi naziv Društva davne 1927. godine bio je Hrvatsko prosvjetno društvo »Seljačka sloga«, a kroz svoju povijest samo je mijenjao imena, tako da mu je danas puni naziv Hrvatsko kulturno prosvjetno društrvo »Silvije Strahimir Kranjčević« Bački Breg. Prefiks  »hrvatsko« 2004. godine se po treći put vratio u naziv. Odluka je donesena na skupštini Društva većinom glasova i kao takva mora se poštovati. O stavovima pojedinaca ne bih iznosio komentare, jer svatko ima pravo na svoje osobne stavove i razmišljanja.

HR: Srce i duša vašega Društva bio je, a i danas jest Joza Kolar. Koliko ste u svojemu radu opterećeni njegovom sjenom?

Iako nije bio predsjednik Društva, gospodin Joza Kolar je uvijek bio »Katica za sve«, zbog čega je na skupštini »Kranjčevića« 2000. godine izabran za počasnog  predsjednika Društva. Ova titula dobiva se za posebne zasluge i doprinos pojedinca radu Društva i ona je po Statutu doživotna. Čika Joza ju je svojim radom i doprinosom i zaslužio. I danas je član Predsjedništva i aktivan sudionik u radu »Kranjčevića«. Osobu poput čika Joze svako društvo bi poželjelo imati u svojim redovima, jer njegovo iskustvo, znanje i motivacija za rad ogroman su kapital za nas. Velika  mi je čast i zadovoljstvo raditi skupa s njim, jer tko hoće, upravo od čika Joze može jako puno naučiti. Nema ni riječi o nekom »opterećenju«, jer u Društvu svaki pojedinac radi svoj dio posla, dopunjavamo se i takovim radom Predsjedništva izuzetno sam zadovoljan. O radu Joze Kolara dovoljno svjedoči i njegov, za nas Podunavce izuzetno značajan angažman u radu HNV-a svih ovih godina. U šali kažem kako bi čika Joza mogao biti kum mnogim društvima čije osnivanje je zdušno podupirao, a u početku pomalo i usmjeravao njihov rad. 

HR: Izborom na dužnost predsjednika HKPD »Silvije Strahinir Kranjčević« vjerojatno ste  donijeli neke nove, svoje ideje u Društvo. Kakve i kako su prihvaćene od strane članova?

U vrijeme kada sam izabran za predsjednika Društva, izabrano je i novo predsjedništvo. Na moju sreću u predsjedništvo su izabrani ljudi kojima je strano sve osim rada. Radimo onako kako mislimo da je najbolje za udrugu. Kao što sam već napomenuo,  radom i ozračjem u predsjedništvu izuzetno sam zadovoljan. Nismo uvijek svi istomišljenici, u radu nema jednoumlja, ali prije donošenja bilo koje odluke detaljno razmotrimo sve iznesene opcije i na moje veliko zadovoljstvo, niti jednu odluku tijekom dosadašnje tri godine našega mandata nismo donijeli preglasavanjem. I prije izbora ovoga predsjedništva »Kranjčević« je imao dobre rezultate, tako da nismo trebali »izmišljati vruću vodu« nego samo nastaviti s kontinuitetom u radu. Novina je što smo osigurali školsku ploču, pa kako sam matematičar, u pripremama za polaganje prijamnoga ispita iz matematike aktivno sam radio s osmašima – članovima Društva. Razlika između našega i školskoga vježbanja je u tome što u školi djeca moraju pokazati cjelovito znanje, a u »Kranjčeviću« smo radili ono što im nije bilo jasno, pa smo se vraćali i na gradivo iz 5., 6. i 7. razreda. Radili smo bez opterećenja rezultatima, jer nije postojao nikakav strah od loše ocjene, a u opuštenom ozračju učenici i daju sve od sebe. Malo smo pojačali i rad HKPD-a općenito, a osobito rad s dječjim uzrastom. Odrasli su 2006. godine stigli do Pokrajinske smotre u kategoriji narodnih običaja, a djeca su nastupila u Kuli na Zonskoj smotri. Tri dana smo bili na Kupresu, a uz brojna gostovanja u zemlji, imali smo i dosta nastupa u matičnoj Hrvatskoj. Nastupili smo na manifestacijama u Donjim Andrijevcima, na »Raspjevanoj Cvelferiji« u Gunji, te na »Baranjskom bećarcu« u Dražu. U 2007. godini natjecateljski smo bili još uspešniji. S obradom običaja »Bereško proštenje« stigli smo do Pokrajinske smotre u Čelarevu, gdje smo bili jedino društvo s hrvatskim prefiksom, a najmlađi su sa svojom koreografijom stigli do republičke razine, do XXII. smotre narodnog stvaralaštva djece Srbije u Ratini kod Kraljeva. Na republičkoj smotri bili smo jedino manjinsko društvo. Bili smo odlično primljeni od strane publike i naš nastup je popraćen burnim pljeskom. Djeca su bila i na Dječjem festivalu u Zagrebu. Za naše malo selo i malu udrugu ovo su veliki uspjesi, na njih možemo biti ponosni, a s druge strane, moraju nam biti i poticaj u budućemu radu.  

HR: Mnoge institucije kulture naše nacionalne zajednice nisu najzadovoljnije odnosom službene Republike Hrvatske spram pripadnika hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. Kakova su iskustva »Kranjčevića« glede ove osjetljive teme?

Iskustva naše udruge u ovoj sferi izuzetno su pozitivna. Sa službenim tijelima Republike Hrvatske izvrsno surađujemo putem Veleposlanstva RH u Beogradu, a osobito putem Generalnoga konzulata u Subotici. U stalnim smo kontaktima i s HMI, tako da slobodno mogu reći kako su nam odnosi izuzetno korektni.

HR: Surađuje li »Kranjčević« sa srodnim društvima koja djeluju u Republici Hrvatskoj?

Svakako. S više društava iz Hrvatske razvijena je dugogodišnja suradnja. Međusobno gostujemo na našim lokalnim priredbama, a susrećemo se i na različitim manifestacijama, poglavito u Hrvatskoj. Na našim manifestacijama »Šokačko prelo« i »Mikini dani« svake godine nastojimo ugostiti društva iz Hrvatske i po mogućnosti s njima uspostaviti i dalje razvijati trajnu saradnju.

HR: Kakvi su odnosi »Kranjčevića« s institucijama hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji? 

Odnosi su, moglo bi se reći zadovoljavajući, što ne znači da ne bi mogli biti i bolji. U cilju boljitka  potrebno je puno više međusobne komunikacije, jer samo u razgovorima jedni drugima možemo predočiti svoje probleme i znatno podići razinu i kvalitetu suradnje. S vašom kućom imamo izuzetno dobre odnose. Zlatko Gorjanac i Marijana Tucakov rodom su iz Bačkog Brega, pa nemamo nikakovih problema glede medijske pokrivenosti naših manifestacija, a isto tako i svih zbivanja u našemu mjestu.

HR: Kakva je suradnja »Kranjčevića« s tijelima lokalne uprave Grada Sombora i MZ Bački Breg?

S predstavnicima Grada Sombora imamo jako korektne odnose. Dužnosnici  su se do sada redovito odazivali  pozivima za prisustvo našima manifestacijama, a redovito i financijski podržavaju »Mikine dane«. Početkom godine u Gradu Somboru se raspisuje natječaj za dodjelu sredstava institucijama kulture, na kojemu redovito sudjelujemo. Kako na području Sombora djeluje tridesetak kulturno-umjetničkih društava, iznos koji dobijemo prilično je skroman, ali ipak nam pokrije troškove 2-3 gostovanja. Mjesna zajednica raspolaže skromnim sredstvima, tako da na njihovu značajniju financijsku potporu ne možemo niti računati. Glede svih ostalih problema, s predsjednikem Savjeta MZ uvijek nađemo zajednički jezik. 

HR: Kakvi su odnosi »Kranjčevića« s ostalim institucijama kulture naše nacionalne zajednice?

Rekao bih da nam je suradnja dobra, iznimno korektna, no, još uvijek ima dosta prostora za boljitak. S društvima iz Podunavlja surađujemo najtješnje, što je po meni i razumljivo. Svi se mi u radu srećemo s istim problemima, a tijesnom suradnjom i zajedničkim nastupom najbolje pomažemo jedni drugima. Odličnu suradnju imamo i s društvima iz sjevernog dijela Bačke. Jedino nisam zadovoljan suradnjom s društvima iz Srijema. Stječem dojam kako mi stalno pružamo ruke jedni drugima, no, nekim čudom te se ruke mimoilaze. Mislim da nam je potrebna puno kvalitetnija komunikacija i to ona međusobna, izravna. Ne možemo čekati da nas poveže netko treći, jer u nametnutim dobrim odnosima iskrene suradnje nema.  

HR: Mnoge institucije kulture u našoj zajednici, poglavito one udaljenije od Subotice, jedva spajaju kraj s krajem. U nedostatku kvalitetnih sponzora ovise isključivo o proračunskim sredstvima kako lokalne, tako i nacionalne zajednice. Kako u tim vodama pliva »Kranjčević«?

»Kranjčević« dijeli sudbinu sviju naših društava i nije nam lako. Pučki rečeno, koliki nam je pokrivač toliko se ispružimo. Voljeli bismo da su nam raspoloživa sredstva veća jer su nam potrebe puno veće od mogućnosti. Društva koja djeluju u urbanim sredinama još nekako i uspijevaju pronaći kvalitetne sponzore, što im, u odnosu na nas, znatno olakšava rad. Znamo kakav je status sela u našoj državi, znamo da je poljogospodarstvo, koje je u prošlosti bilo izvor života za najveći dio obitelji u ruralnim sredinama, u kolapsu. Znamo i kako su nam turizam i obrtništvo budućnost, no, danas su još u povoju, a nama je problem »preživjeti« sadašnjost. Najveća stavka u troškovima nam je prijevoz, što nam znatno sputava rad. Upravo zbog nedostatka sredstava često dolazimo u situaciju da pozive za itekako atraktivna gostovanja odbijamo, a nerijetko zbog toga odbijanja gubimo i pojedine članove. Gubitkom svakoga člana društvo gubi i na kvaliteti izvedbe svojih točaka i tu se zatvara krug iz kojega je bez velikih promjena nemoguće izaći.

HR: Skupa s ostalim udrugama šokačkoga Podunavlja provodite projekt »Tragovi Šokaca od Gradovrha do Bača 1688.-2008.« S kakvim poteškoćama se susrećete u ovom segmentu rada?

Naša udruga izuzetno aktivno sudjeluje u navedenom projektu i za sada u međusobnim odnosima  naših udruga nije bilo problema. Problemi su nastali kada je HNV trebao platiti  angažirane autobusne prijevoznike za putovanje članova naših udruga na prvu središnju manifestaciju u Tuzlu. I to je riješeno, ali s velikim zakašnjenjem, što je naše udruge dovelo u pomalo neugodnu poziciju, jer mi zbog svojih budućih gostovanja moramo i dalje surađivati s lokalnim prijevoznicima.  Projekt se provodi po planu, jedino je »Dukat« iz Vajske zbog otkazivanja gostovanja od strane institucija kulture iz BiH imao problema sa svojom najavljenom lokalnom manifestacijom, no i to je riješeno u hodu, tako da čvrsto vjerujem kako ćemo sve isplanirano i realizirati. Sve iskrsle probleme uspijevali smo riješiti samo zbog izuzetno dobre međusobne komunikacije. Jednim pozivom broja predsjednice Organizacijskoga odbora ovoga zahtjevnoga programa Stanke Čoban iz Bača, znali smo pokrenuti mehanizam rješavanja bilo kojega iskrsloga problema i donijeti najbolje rješenje u najkraćemu roku. 

HR: Kako u perspektivi vidite HKPD »Silvije Strahimir Kranjčević« i Stipana Katačića?

Pri kraju je treća godina mandata ovoga predsjedništva i uskoro će doći vrijeme za polaganje računa i povlačenje s predsjedničke pozicije. Za Društvo će to biti normalna pojava, a ja nemam nikakve bojazni za budućnost, jer u »Kranjčeviću« ima dovoljno sposobnih i vrijednih članova koji moju sadašnju dužnost bez ikakovih problema mogu obnašati u budućnosti. Dužnost predsjednika bilo kojega od naših društava neizmjerna je čast za svakoga pojedinca, ali i još veća obveza, nimalo laka. Moji kolege predsjednici srodnih društava vrlo dobro znaju kolike su obveze četverogodišnjega volontiranja. Svi mi znamo koliko je odricanja potrebno, koliko čovjek ostaje bez slobodnoga vremena, koje bi nekada tako rado posvetio obitelji ili prijateljima, ili čak najobičnijem pecanju, pa ipak sami sebe tjeramo dalje i dalje. Iako sam već prilično umoran i na neki način potrošen, mislim da još puno mogu pomoći u radu »Kranjčevića« i dok sam potreban, stojim na raspolaganju Društvu.                                   g