Arhiv tekstova

Sve do dolaska tišljera u novoizgrađenu kuću rupe u zidovima nisu se mogle nazvati vratima ili prozorima. Propuha je bilo na sve strane, kuća se nije mogla zatvoriti. U rupe su bili nabijeni dovratci, onako kako su ih uzidali i učvrstili zidari. Tišljeri su izrađivali i postavljali, odnosno po šokački rečeno umetali u dovratke, vrata i prozore. U starijem tipu gradnje sirotinja je sebi mogla priuštiti samo ono najneophodnije, a to su bila vrata bez stakala i minijaturni prozori. I vrata i prozori bili su bez željeznih okova, a umjesto petica i šarki rabila se koža. Vrata su tišljeri izrađivali ručno, uz pomoć najjednostavnijih alata. Ukoliko bi domaćin uspio pribaviti potrebne daske, tišljeri bi ih uporabili, ukoliko ne, izrađivali bi naručeno od svojega materijala, što bi, opet, bila skuplja varijanta. U svakom slučaju, daske su bile samo grubo sječene, pa su iziskivale cjelovitu obradu. Tišljer bi prvo kod domaćina »uzo miru«.

VRATA I PROZORI: Colštokom bi premjerio uglavljene dovratke i po toj mjeri izrađivao vrata i prozore. Ovisno o platežnoj moći domaćina izrađivala bi se, u jeftinijoj verziji jednostavna, ravna vrata, bez željeznih okova i bez kovanih brava.  U kuću se iz ganka ulazilo samo kroz vrata na kujni, a iz kujne se ulazilo u pridnju sobu i u sobicu. Ulazna vrata u kujnu bila su dvodijelna, ali ne poput današnjih s dva okomita krila, nego s donjom i gornjom polovicom. Nažalost, danas u Sonti ne postoji očuvan taj tip vrata, stariji ljudi ih imaju samo u sjećanju. Po njihovu pripovijedanju donja se polovica zatvarala i ljeti i zimi, a od proljeća do jeseni gornja polovica se držala otvorenom kako bi u kući uvijek bilo »friškoga zraka«. Kako je u kuhinji bilo otvoreno ognjište, komarci i muhe baš i nisu ulazili u kuću. U kasnijoj fazi, zidanjem štednjaka i uklanjanjem ognjišta mijenja se i izgled kujne, a umjesto iz dva dijela izrađivala su se jednodijelna, sve češće i »ustaklita« vrata. Izrada vrata počela bi obradom dasaka. Nije bilo strugova i ostalih alatki koje današnjim majstorima »uljepšavaju život«, radilo se na colštok i oko. Daske su obrađivane hoblom, prvo velikom, grubom, a onda manjom, finijom i preciznijom. Od tako uglačanih dasaka majstor bi s dvije poprečne i jednom kosom daskom uz gusto ukucavanje čavala »letvaša« spajao plohu vrata. Na isti način spajale bi se i polovice ulaznih vrata, svaka zasebno. Ukoliko bi gazda bio u mogućnosti platiti i okove, vrata bi se na dovratak vješala uz pomoć petica i šarki, a zatvarala pravom, željeznom bravom, koja se mogla i zaključati. Ukoliko ne, majstor bi se snalazio »po starinski«. Na mjesta gdje su trebale biti šarke kraćim čavlima sa širokom glavom ukucavala se traka od jake kože, vrata bi se podizala i pridržavala, a drugi kraj trake ukucavao bi se na isti način u dovratak. Uz povremeno premazivanje lojem, koža je dostojno zamjenjivala šarke i petice. Umjesto brave, tišljer bi na drugoj bočnoj strani izrađivao rezu. Na dovratak bi se duljim čavlima pričvrstio dio izrađen od komada drveta dugačkog oko 25 cm, u čijem se gornjem dijelu ostavljao urez u kojega je komotno mogla ući letva colarica. Letva bi bila duljine četrdesetak cm i postavljala se na plohu vrata, tako da je vanjski kraj »bio stariji« od plohe za dlan. Kraj koji je bio bliži središtu pričvršćivao bi se za plohu vrata, ali tako da je mogao rotirati. Na plohi bi se svrdlom izbušila rupa kroz koju se provlačila uzica i vezala za letvu. Povlačenjem uzice letva se podizala, vrata bi se privlačila, a otpuštanjem letva bi sjedala u urez i vrata bi tako ostajala zatvorena. Iznutra bi se mogla »zaključati« jednim dodatkom kojega su izumili tišljeri. U dovratak bi se kroz, u polovici izbušenu rupu, ukucavalo parče letve duljine dvadesetak centimetara, koja je, tako, mogla rotirati oko čavla. Postavljanjem letve u vodoravni položaj priječilo bi se otvaranje vrata. Jedina mana bila je ta što se vrata ovako nisu mogla zaključati izvana. Prozori su se postavljali na isti način. Bili su malih dimenzija, a na cijeloj kući obično su bila dva na uličnoj strani.

USTAKLJIVANJE: Za razliku od vrata, prozori su se ustakljivali, a radi štednje stakla bili su malih dimenzija. Staklo su »umetali« tišljeri na licu mjesta. S vanjske strane staklo se uglavljivalo u pripremljeno ležište, a s unutarnje se pričvršćivalo lajsnicama trokutna profila, koje su se također izrađivale ručno, a u okvir su se prikucavale tankim i kratkim čavlićima. Ovako ustakljena krila pričvršćivala bi se kožnim trakama za okvir, a na prečku koja je okomito dijelila okvir prikucavala se letvica slična onoj kojom su se »zaključavala« vrata, samo što je bila manjih dimenzija. Kuće starijeg tipa gradnje tako su bile pripravljene za useljenje obitelji i veliku radost domaćina.                             g