Arhiv tekstova

Pjevački zbor Kulturno-prosvjetne zajednice Hrvata »Šokadija« iz Sonte od veljače ove godine ima novu voditeljicu, ženu nježnoga srca i čvrste ruke, Božanu Vidaković. Ova vesela kućanica, supruga, majka i baka, na polovici svoje šeste životne dekade, živi u glazbi i glazba u njoj od kada zna za sebe. Razgovarali smo i družili se prije i poslije probe »njezina« zbora u prostorijama »Šokadije«. U dogovoreno vrijeme dolazim, a iz prostorija se već iskradaju skladni zvuci tada mi nepoznate melodije, ali melodije koja mi je u dahu preplavila dušu i srce. Ulazim u prostoriju, najtiše što mogu, ne želeći prekidati čaroliju. Božana se ne da zbuniti, pokazuje mi očima da sjednem.  Počinje pjevati: »Šokadijo moja draga...«. 

BOGOM DANI GLAS: Pjeva jakim, grlenim glasom, Bogom danim, ali glasom punim baršuna, glasom kojega čovjek ne sluša, nego svim svojim bićem osjeća. Ne mogu opisati smješu osjećaja, ne mogu opisati kako pjesma djeluje na mene. Osjećam nemir u duši, toplinu u tijelu. Ne mogu progovoriti, nisam tužan, nisam radostan, a srce hoće iskočiti iz prsa, krv kola ubrzano. Osjećam od prvoga momenta – to je to! U toj pjesmi je sva tuga i radost, sva sreća i bol, sva prošlost i budućnost i svi bećarci, a iznad svega sav ponos šokačkih generacija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u toj pjesmi su sva šokačka stoljeća sakrivena u zagrljaju Dunava. »Pjesma je dugo živjela u meni, na neki način sazrijevala, mučila me, a onda su, skoro istodobno, potekle i riječi i melodija. Moj muž Mićo predviđa joj lijepu budućnost. Ne znam, danas ću pokušati nešto s našim zborom, možda i uspijem«, skromno kaže Božana po završetku pjesme. Čarolija prestaje, članovi zbora se okupljaju. U vrijeme za koje je proba zakazana harmonika je na Božaninim ramenima. Kratak dogovor i proba počinje. Božanin autoritet, nametnut ne strogoćom, nego prefinjenošću i znanjem, jednostavno se da osjetiti. Zbor u tišini sluša pjesmu koju sam imao privilegij čuti prvi. Na licima opažam duboke emocije. Božana je »složila glasove«, no, pjevanje te večeri nije išlo sjajno, grla su bila stisnuta. »Kad Božana napiše i uglazbi novu pjesmu, mi se prvo moramo isplakati, pa tek na idućoj probi možemo početi uvježbavati«, kaže najstarija članica zbora Ana Miličić. Danas je ta pjesma, »Šokadija«, službena himna manifestacije »Tragovi Šokaca od Gradovrha do Bača 1688.-2008.« i institucija kulture s hrvatskim predznakom koje djeluju u šokačkom Podunavlju. Izvođena je u Tuzli, Osijeku, Baču, Đakovu, Sonti, Plavni... i svugdje je prihvaćena na isti način.  Poslije probe članovi »Šokadije« odlaze u tišini, vjerojatno slažu dojmove. Božana i ja u razgovoru ostajemo posljednji. »Glazba i poezija žive u meni od rođenja. Rekla bih kako sam umjetničku dušu naslijedila od oca Joze, koji je bio učitelj, a slobodno vrijeme posvetio je glazbi, književnosti i drami. Ljudi kažu i da imam blagu narav poput moje pokojne majke Janje. Usporedo s osnovnom školom i gimnazijom  stjecala sam i osnovnu i srednju glazbenu izobrazbu. Namjeravala sam upisati glazbenu akademiju, u čemu me je spriječio otac. Poslije toga život me je usmjerio na drugu stranu. Studij prava napustila sam u 21. godini i udala se za mojega Miću, tadašnjega pomorskoga časnika JNA. Put nas je vodio sukladno njegovoj službi od Solina, preko Splita do Tivta. Početkom rata Mićo je napustio službu u JNA i od tada, uz dvogodišnji boravak u Crnoj Gori, živimo u Sonti. Život sam posvetila obitelji, a danas su naše dvije kćeri udane i sa svojim obiteljima žive u Podgorici. Drugim povratkom u Sontu 2007. godine zatvorili smo krug svojih selidbi. Vratila sam se i svojoj ‘Šokadiji’, koja mi je danas druga obitelj«, sjetno priča Božana. Osim »Šokadije«, Božana je napisala i skladala više pjesama koje danas pjeva ne samo »njezin« zbor, nego i zborovi više udruga u Vojvodini i Hrvatskoj. Osim zbora i folklora, istaknuta je članica i dramske sekcije.

GLAZBENICA, GLUMICA, PJESNI-KINJA: »Povratak  Vidakovićeve u Sontu za mene je bio pravi blagoslov. Univerzalac je, ne postoji uloga koja joj ne leži. Čak i kad glumi negativca, zna okrenuti publiku na svoju stranu. Ionako jaka i kompaktna ‘Šokadijina’ glumačka ekipa njezinim je povratkom dobila konačnu, najfiniju caklinu. U radu je temeljita, ništa ne prepušta slučaju. Sigurna je u sebe, a kad i improvizira, točno osjeti što redatelj želi. Publika ju voli, ekipa ju cijeni, na krilima njezina nadahnuća predstava samo dobiva na sigurnosti. Kad je na sceni, točno osjetite emotivni naboj između nje i publike, između nje i ostalih glumaca. Poslije nastupa prva je u veselju, jednostavno stječem dojam kako se i od pjesme odmara pjevajući«, mogu reći za nju kao voditelj dramske sekcije. Piše Božana i poeziju, još od gimnazijskih dana, no, kako sama kaže, uvijek joj je nedostajao posljednji korak do objavljivanja. Neke od svojih pjesama prvi put je javno pročitala na nedavnoj književnoj večeri »Baču u čast«, održanoj u prostorijama »Šokačke grane« u Osijeku. Publika je svojim pljeskom pokazala kolika je vrijednost njezinih stihova.  I, na koncu, gdje god se pojavila, s ponosom nosi svoju šokačku narodnu nošnju i svoju harmoniku i s ponosom kaže: »Ja sam Božana Vidaković iz Sonte, članica Kulturno-prosvjetne zajednice Hrvata ‘Šokadija’.«