Arhiv tekstova

Bela Ivković, dugogodišnji društveni i kulturni djelatnik hrvatske zajednice u Vojvodini, jedan je od ovogodišnjih dobitnika priznanja Grada Subotice »Pro Urbe«. Prije više od četiri desetljeća bio je među osnivačima tadašnjeg Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva »Bunjevačko kolo« i svjedokom je cijelog razvojnog puta, i uspjeha i padova te najveće hrvatske kulturno-umjetničke udruge u Vojvodini. Punih 13 godina bio je predsjednik »Bunjevačkog kola« i s te pozicije, jedan od najzaslužnijih za transformaciju te udruge u Hrvatski kulturni centar. 

Priznanje »Pro Urbe« dodjeljuje se svake godine pravnim i fizičkim osobama, kao i organizacijama, za znanstvene, kulturne, umjetničke i sportske aktivnosti, kao i za djelatnosti u obrazovanju, komunalnom, socijalnom, zdravstvenom i gospodarskom području. Priznanja »Počasni građanin« i »Pro Urbe« dobitnicima će biti uručeno na Dan grada 1. rujna.

 

HR: Što za Vas znači priznanje »Pro Urbe«?

Doista me veseli ova nagrada, iako smatram da nisam jedini ja zaslužan za nju. Moram ovom prigodom spomenuti članove svoje obitelji, koji su trpjeli zato što sam toliko godina bio veoma angažiran u društvenom radu, te želim spomenuti i moje suradnike, s kojima sam radio u cijelom tom razdoblju. Njima također pripada ovo priznanje.

HR: Dugo ste u javnosti i društvenom životu Subotice i hrvatske zajednice. Kada je i kako sve to počelo?

Poznato je kako je od 1911. godine, kada je prisvitli Blaško Rajić Dužijancu s okolnih salaša doveo u grad, pa sve do 1968. godine postojala samo crkvena Dužijanca. Te je 1968. godine jedna skupina pripadnika našeg, hrvatskog naroda došla na ideju proširiti Dužijancu i napraviti od nje gradsku manifestaciju. Prva takva gradska, civilna, necrkvena Dužijanca održana je 1968. godine. Tada sam se i ja uključio u njenu organizaciju i općenito u društveni život hrvatske zajednice. Dobio sam tada relativno jednostavne zadatke, bio sam među redarima koji su pratili povorku od hipodroma do središta grada. Osim toga, tijekom organiziranja Dužijance bio sam zadužen za pronalaženje svega onoga što je bilo potrebno za povorku – išli smo kod ljudi na salaše tražiti tko će dati odgovarajuće konje, sedla i sve ostalo. Radili smo na tome da ta prva gradska Dužijanca ima što veći broj sudionika.

HR: Tko je bio glavni organizator te prve gradske Dužijance?

Organizaciju te Dužijance vodio je tadašnji sudac Naco Zelić. Od moje generacije sudjelovali su još: Lazo Vojnić Hajduk, Nikola Skenderović, Albe Kujndžić, Grgo Kujundžić, Mirko Perušić… Tako je počela Dužijanca, tako je počeo i moj angažman u hrvatskoj zajednici. U okviru tog organizacijskog odbora Dužijance razgovarali smo i o tome kako bi bilo dobro osnovati instituciju, hrvatsku instituciju, koja bi se trajno bavila organiziranjem Dužijance. Koncem 1969. godine, poslije druge održane gradske Dužijance, oformili smo inicijativni odbor, sjeli i dogovorili se da osnujemo Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo »Bunjevačko kolo«. Bilo je različitih prijedloga za naziv udruge: Kolo, Bunjevac, Kulturno-umjetničko društvo, pa je Marko Peić predložio da se nova institucija nazove Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo »Bunjevačko kolo«. Bilo je onih koji su se pitali zašto se zove »Bunjevačko kolo« ako je hrvatsko, jer im se to činilo nespojivim, pa je kasnije i sam Marko Peić prešao na stajalište da su bunjevačko i hrvatsko različiti pojmovi, no prijedlog je tada prihvaćen i 20. siječnja 1970. godine održana je osnivačka skupština Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva »Bunjevačko kolo«. Za prvog predsjednika izabran je Ivo Stantić, a tom je skupštinom predsjedavao Naco Zelić.

HR: Kakvo je bilo ozračje u gradu u vrijeme tih prvih dužijanci i osnivanja »Bunjevačkog kola«?

Razdoblje s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina poznato je kao liberalno, kada su dopuštane ovakve stvari. Naravno, nitko od nas nije imao namjeru prkositi ostalima koji žive s nama u ovom gradu, nego smo se upravo zalagali za suživot, koji svakom narodu treba omogućiti manifestiranje svoje posebnosti, jezika, običaja, tradicije. Upravo je to novoosnovana institucija sebi  i postavila za zadatak.

HR: Ali, nakon liberalnih godina uslijedila je 1972.

Da, ubrzo je stigla 1972. godina. Vodeći članovi Matice hrvatske u Subotici odstranjeni su i iz »Bunjevačkog kola«, a iz naziva i programskog sadržaja izbrisan je pridjev hrvatski. Bilo je to razdoblje kada se »Bunjevačko kolo« utopilo u ostale ovdašnje KUD-ove brisanjem hrvatskog sadržaja iz njegova programa. Neki su članovi iščlanjeni, a neki su ostali i bez posla, tamo gdje su bili zaposleni. Ozbiljno su bili progonjeni oni članovi »Bunjevačkog kola« koji su istovremeno bili i članovi Matice hrvatske, kao i oni koji su bili nacionalno posebno aktivni. Takvi su bili izbačeni iz »Bunjevačkog kola«, osobito ako su uz sve to bili još i poznati, ugledni.

Do tada je HKUD »Bunjevačko kolo« prikupljao, čuvao, njegovao i proučavao kulturnu baštinu i tradiciju Hrvata Bunjevaca. Nažalost, od te 1972. sve se to programski izmijenilo i udruga je uklopljena u općejugoslavenski program.

HR: Dokle je takvo stanje trajalo?

Takvo je stanje više-manje trajalo dok je trajao i Savez komunista, odnosno do 1990. godine. Te se godine ponovno ukazala mogućnost slobodnijeg razmišljanja u javnosti, tada je uveden i višestranački sustav. Shvatili smo kako je došlo vrijeme da se obnovi naš HKUD. I, premda se do tog vremena »Bunjevačko kolo« napunilo jugoslavenskim idejama i ljudima nositeljima tih ideja, 1995. ponovno je i u naziv i u program »Bunjevačkog kola« vraćeno hrvatstvo. Tada je nekolicina mojih prijatelja predložila da predsjednik tog ponovno hrvatskog »Bunjevačkog kola« budem ja. Bilo je to već ratno vrijeme, pa su moji prijatelji razmišljali ovako: hajde Bela, najbolje je da ti budeš predsjednik, privatnik si, posao ti ne ovisi o politici, neće ta tvoja predsjednička dužnost dugo trajati. A trajala je itekako dugo – punih 13 godina. Mislim da smo u to vrijeme doista uspjeli okupiti kvalitetne ljude, da spomenem samo Lazu Vojnić Hajduka, Alojzija Stantića, Anu Kopunović, Andriju Kopilovića, Vojislava Sekelja, Grgu Kujundžića, Josipa Buljovčića, Josipa Gabrića, sada suca u Osijeku i Josipa Kujundžiæa Duciku…

HR: Dok ste vi »Bunje-vačkom kolu« vraćali hrvatski karakter, 100 kilometara dalje bjesnio je rat protiv Hrvatske i hrvatskog naroda. Kako ste uopće funkcionirali tih godina?

U vrijeme rata u Hrvatskoj mi smo stalno radili na ostvarenju osnovnih ciljeva HKC-a: na čuvanju nacionalnog identiteta, običaja, razvijanju svijesti o pripadnosti hrvatskom narodu, ne miješajući se u politiku. Već 1992. godine, gostovali smo u Hrvatskoj, na Smotri folklora u Zagrebu, a 1993. bili smo gosti na Vinkovačkim jesenima. Tada sam smatrao da na takvim gostovanjima prvi među njima, među tim našim mladim folklorašima, treba biti predsjednik »Bunjevačkog kola«, pa smo tako i ja i drugi iz vodstva putovali na sva gostovanja. Problema nikada nismo imali, ali je tih godina, osobito u Hrvatskoj, atmosfera itekako bila ratna.

HR: Godine 1995. dolazi do daljnje transformacije »Bunjevačkog kola«, ovoga puta od hrvatskog kulturno-umjetničkog društva u hrvatski kulturni centar. Kako je tekao taj proces?

Mislim da je odnos prema tom pitanju potekao od uprave, jer smo radili na okupljanju uglednih ljudi. Imali smo Upravni odbor »Bunjevačkog kola« koji je bio za to da u programu udruge bude čuvanje hrvatskog identiteta. E sad, to je trebalo prenijeti i na članstvo, unijeti i u dokumenta promjenu imena i programa. I, vagali smo. Pratili smo koji je odnos za i protiv unutar članstva, kako bismo utvrdili je li stiglo vrijeme za promjene. Ali, mi nikog nismo izbacili iz »Bunjevačkog kola« zato što je drugačije mislio. Dopuštali smo da članstvo program preuzima polako, da polako raste svijest kako su promjene neophodne. Ako je nekome nešto smetalo u tom procesu, odlazio je sam, ali nikada nikog nismo izbacili. Sad, međutim, vidim da je u hrvatskoj zajednici moderno svakoga tko misli drugačije – odmah izbaciti van. 

HR: Kada je konačno došlo do konačne promjene?

Na tome smo, mi u Upravnom odboru, radili od početka 1991. godine i, eto, 1995. procijenili smo da je članstvo za promjene. To se i pokazalo na glasovanju. Imali smo nekoliko glasova više, ali moram pojasniti: oni koji nisu bili za, ne znači da su bili protiv, nego su smatrali da se hrvatsko ne bi trebalo isticati toliko, jer, eto, stavit će nas na crnu listu, teška su vremena i slično. Puno njih nije bilo oduševljeno prelaskom na Hrvatski kulturni centar, ali oni su jednako tako bili Hrvati, potpuno svjesni svoje pripadnosti hrvatskom narodu.

Tadašnja politika, oličena u hrvatskoj stranci DSHV, smatrala je da je ta stranka dovoljna za sve Hrvate, da su oni jedini potrebni kao Hrvati, da drugih Hrvata niti ima niti su potrebni. Mi, koji smo se bavili očuvanjem hrvatskog identiteta, samo smo kvarili njihov sjajni imidž jedinih Hrvata u Srbiji. Ali, kao i sada, i tada je bilo Hrvata koji nisu željeli biti članovima stranke, niti politički aktivni. Za nas je bilo bitno da kroz naše odjele mladi uče plesati naše plesove, svirati našu glazbu, prikazivati kazališne komade naših autora, iz naših života. 

HR: Gdje su sve članovi »Bunjevačkog kola« išli na gostovanja tih godina?

U tim godinama vrlo se malo putovalo, naravno ako to uspoređujemo s današnjim putovanjima »Bunjevačkog kola«, kad se ide po cijelom svijetu. Na samom početku »Bunjevačko kolo« je bilo u Njemačkoj, ali to je zapravo bio ostatak iz ranijeg vremena, gostovanje ugovoreno još ranije. Bili smo u Hrvatskoj nekoliko puta na Smotri folklora u Zagrebu, onda su nam oni ugovorili neka gostovanja, pa nam je slikar Ivan Balažević organizirao nastup u Novom Vinodolskom. Išli smo i u Hercegovinu i to samo nekoliko mjeseci poslije Oluje. Gotovo da su se još pušile spaljene kuće duž cesta, na sve strane bile su izvučene trake s natpisom – minirano. Bili smo u marijanskom svetištu u Međugorju, a gostovali smo i u Tomislavgradu i Mostaru. Tamo su nam domaćini organizirali posjet rijeci Buni, gdje su još bili porušeni betonski stolovi za stolni tenis, jer su u ratu služili kao zaklon. Odveli su nas u lokal gdje je puštana glazba Zvonka Bogdana, a za postavljenim stolovima vino se pilo iz bukare. Oni su znali da su naši djedovi, koji su otud i došli u Bačku, pili vino iz istih takvih bukara. I onda, svaki je od nas morao popiti po jednu takvu bukaru vina, kako bismo dokazali da se nismo promijenili svih ovih stoljeća u Bačkoj.  

HR: Kako ocjenjujete rad Vaših nasljednika u vodstvu »Bunjevačkog kola«?

Pa, sigurno pozitivno, i mislim da svaka promjena donosi mogućnosti za poboljšanje rada »Bunjevačkog kola«. I ja sam osobno sudjelovao u izboru mojih nasljednika i mislim da u »Bunjevačkom kolu« postoji dovoljan broj sposobnih ljudi od kojih se može napraviti dobar izbor za vodstvo. Te se promjene moraju stalno odvijati i stalno se mora unositi osvježenje, a ne da jedno vodstvo smjenjuje prethodno vodstvo u kompletu. Upravo suprotno, potrebno je stalno pomlađivati, osvježavati vodstvo. Oni koji su se umorili, ali ne samo zbog godina života, nego i zbog spriječenosti privatnim, poslovnim i drugim razlozima, trebaju ustupiti mjesto onima koji znaju, mogu i žele raditi.

Važno je sačuvati raznovrsnost uključivanja našeg svijeta u rad »Bunjevačkog kola«, jer nemaju svi smisla za folklor, ili za slikarstvo, glumu, pjevanje. Treba angažirati ljude koji vole ono što rade. To što se ne žele politički angažirati, ne znači da su manje ili lošiji Hrvati, ne znači da ih treba smjenjivati, izbacivati i unositi nemir i neslogu među članstvo. To što nam se sada događa, svi ti nesporazumi i podjele, kao da nam netko sa strane nameće. 

HR: Kako općenito vidite situaciju u hrvatskoj zajednici danas?

Mislim da svaka naša organizacija ima prostora za svoj rad, ali je treba pustiti da mirno radi i okuplja članstvo. Kroz taj vid svaki pojedinac sudjeluje u kulturnom životu zajednice. Nije moguće da svi budemo politički aktivni, ili da svi budemo slikari, folkloraši. Trebamo pustiti one koji su se opredijelili za neki oblik društvenog rada, da to slobodno i s ljubavlju i rade.

Oduvijek sam smatrao da »Bunjevačko kolo« ne mora imati najbolji folklor u zemlji, nego da što više naših ljudi nauči naš folklor. Nije bitno da tim od 20 ljudi bude najbolji u državi ili Europi i da je to značajno samo za njih, a da im drugi nisu potrebni. 

HR: Kako vidite budućnost »Bunjevačkog kola« i hrvatske zajednice u cjelini?

U svakom slučaju teško je biti prorok. U »Bunjevačkom kolu« i oko njega i sad su okupljeni ljudi koji u duši žive za očuvanje tradicije Hrvata Bunjevaca i siguran sam da oni znaju kako je vrijednost njihova rada u tome koliko će pridonijeti toj osnovnoj zadaći ove naše kulturne institucije. Ne trebaju se miješati druge organizacije u njihov rad, to treba biti dio svijesti ljudi u »Bunjevačkom kolu«. 

Što se situacije šire tiče, u hrvatskoj zajednici, vidljivo je kako je splasnulo oduševljenje koje je postojalo, time da se slobodno možemo izjašnjavati kao Hrvati, da imamo svoje institucije, stranke. Sad se sve to podijelilo.

HR: Poznati ste subotički odvjetnik, no budući da ste u mirovini, ove ste godine odvjetnički ured prepustili svojoj kćeri Zdenki. Čime ćete se baviti sada, kada ste svoje poslovne obveze značajno smanjili?

U mirovinu sam otišao još 1999. godine, sa 60 godina života, ali po zakonu, kao starosni umirovljenik ostao sam u poslu. Ove sam godine odvjetnički ured prepustio svojoj kćeri Zdenki i sad sam, eto, šegrt, pomoćnik, odem do poreznog, katastra, gruntovnice, dežuram u uredu. Sve moje troje djece opredijelilo se za studij prava. Supruga Olgica i ja smo se bunili kada su oni o tome odlučivali, ali eto tako se desilo. Stariji sin Dinko diplomirao je pravo i položio pravosudni ispit, ali je ostao u Zagrebu i pravnik je u Zagrebačkoj banci. Nadam se da će i mlađi sin Darko uskoro završiti pravni fakultet, a eto kćerka Zdenka, koja je najmlađa, sad je preuzela vođenje ureda.

g