Arhiv tekstova

Jedan od najtalentiranijih tenisača svoje generacije, rođeni Subotičanin Dalibor Križanović (1974.) u Njemačkoj poznatiji pod nadimkom Dali, zarana je igračku karijeru zamijenio trenerskim pozivom, posvećujući se podučavanju tenisa u njemačkom gradu Osnabrucku. No, ljubav prema teniskom nadmetanju još uvijek ga drži u natjecateljskom okruženju, jer i dalje nastupa za svoju momčad Wester Kappeln, koja se natječe u zimskoj Westfalen ligi. O njegovom sportskom putu, koji je svih proteklih godina još od najranijeg djetinjstva bio neraskidivo vezan uz »bijeli sport«, porazgovarali smo u kraćem razgovoru za naš tjednik.

Kada je započela Vaša teniska priča, u kojoj ste bezmalo već punih trideset godina?

Tenisom sam se aktivno počeo baviti još u šestoj godini života, na inicijativu mog oca Petra Zvonimira Križanovića, koji je bio i moj prvi trener. Zahvaljujući njegovoj upornosti, ali i čestoj tvrdoglavosti, ostao sam u tenisu, iako sam imao trenutaka, osobito u najranijoj mladosti, kada sam pomišljao baviti se i nekim drugim sportom.

Kako je dalje tekao Vaš razvojni igrački put?

Nakon prvih očevih instrukcija uslijedio je i stručni rad s klupskim trenerom Tiborom Budaijem u TK »Spartak«, a svoj prvi turnir odigrao sam upravo na terenima svog matičnog kluba u subotičkoj Dudovoj šumi. Prvi naslov, također, osvojio sam na zemlji »Spartaka«, a bilo je to Otvoreno prvenstvo Subotice za igrače do 10 godina starosti.

Koliko ste turnira osvojili u juniorskoj konkurenciji?

Ne bih mogao odgovoriti posve točnom i preciznom brojkom, ali bilo ih je zasigurno više od 30 u raznim juniorskim konkurencijama sve do završne – do 18 godina starosti. Između ostalih naslova bio sam prvak Srbije i Vojvodine u pojedinačnoj konkurenciji, a s momčadi Vojvodine iz Novog Sada, za koju sam jedno vrijeme nastupao, bili smo posljednji juniorski prvaci nekadašnje Jugoslavije u konkurenciji 16 i 18 godina.

Kakav je rezultatski nastavak uslijedio u seniorskoj dobnoj kategoriji?

S obzirom da sam aktivniju igračku karijeru završio vrlo brzo, započinjanjem trenerskog posla, ipak sam uspio »sakupiti« i desetak seniorskih titula osvojenih na turnirima u zemlji, Mađarskoj i Njemačkoj, a jamačno najveći igrački uspjeh u tom razdoblju bilo je četvrtfinale državnog prvenstva i finale miksa u seniorskoj konkurenciji.

Zbog čega ste se odlučili za prerani prestanak ozbiljnije igračke karijere i odlazak u Njemačku u ulozi trenera tenisa?

U određenom trenutku sam procijenio kako realno nemam prevelikih šansi za ozbiljniji uspjeh u svijetu profesionalnog tenisa i odlučio sam »zamijeniti« uloge, opredjeljujući se već u dvadesetdrugoj godini života za trenerski poziv. Naravno uz podučavanje tenisa tijekom svih proteklih godina nije me napustila igračka želja i još uvijek, istina najviše zimi kada se igra dvoranski tenis, igram aktivno za svoju momčad. Također, nastavio sam se i trenerski usavršavati i danas posjedujem tzv. B licencu Njemačkog tenis saveza, a intenzivno pripremam i polaganje ispita za najviši trenerski rang u Njemačkoj, A licencu DTB-a.

Tijekom proteklih godina u ulozi sparing partnera bili ste na suprotnoj strani mreže i nekim svjetskim zvijezdama bijeloga sporta.

Mnogo sam puta sparingirao s Andrejom Pavelom, Rumunjom koji već dugo živi u Njemačkoj, višestrukim Davis cup reprezentativcem svoje zemlje i osvajačem jednog turnira ATP Masters serije, kao i s Adrianom Voineom, također nekadašnjim igračem iz samoga vrha svjetske ljestvice. 

U kojem klubu danas radite, a gdje ste sve još radili tijekom više od desetljeća duge trenerske karijere?

Radim kao glavni trener u tenis klubu »OTHC« u Osnabrucku, u kojem vodim vlastitu tenis školu »Match point«, radeći sa svim starosnim uzrastima. Prijašnjih godina usporedo sam radio i u obližnjem mjestu Hollage, ali sada sam isključivo usredotočen na rad u Osnabrucku. Obzirom kako radim sa puno djece, u prilici sam tijekom godine organitirati i prigodne tenis kampove kada teniske mališane vodimo u Hrvatsku, najčešće na jadransku obalu (Podgora, Vodice...)

Što za Vas predstavlja rad s djecom i stručni »prijenos« osobnog teniskog znanja i vještine mlađim naraštajima?

Predstavlja, u prvom redu, veliko zadovoljstvo rada s najmlađim tenisačima koji žele naučiti tenisku vještinu i sa zanimanjem i radošću upijaju svaku moju riječ ili pokret. Također, sama teniska igra i meni osobno još uvijek znači veliku životnu radost.

g