Arhiv tekstova

Naš grad je svečaniji, ljepši nego ikada. Nije ni čudo, Dužijanca je. Nakićeni izlozi, živost po gradu, gosti svečani, domaćini zauzeti. Sve živi, sve se miče, sve odiše iščekivanjem i radošću. Tko zna po koji puta govorimo i pišemo o Dužijanci. Niti nam je dosta govoriti, niti dosta pisati, jer ona, makar stara, uvijek je nova i neponovljiva. Ovaj puta devedeset i sedma. Dobro je podsjetiti se i u ovom svečanom raspoloženju temeljne poruke svake, pa i ove Dužijance. Nikada dosta naglasiti da je Dužijanca samo jedna, jedinstvena kao neponovljivi događaj. To je jedan veliki čin i samo jedan. Čin u kome čovjek doživi susret sa onim Nadnaravnim da mu za kruh kaže hvala. Kruh nije samo pšenično brašno ispečeno u kruh svagdašnji, nije samo kapljica koja »razveseljuje srce čovječje«, kruh je svaka pjesma koja dušu hrani, kruh je svaki susret koji obogaćuje, kruh je svaka riječ od koje čovjek živi. A čovjek ne živi samo o kruhu nego »o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta«. A ta Riječ je čovjekom postala da jedanput za svagda proslavi Oca i dadne mu zahvalu za sva njegova djela. Ostao je prisutan u zajednici koja ga prepoznaje kao glavu svojega tijela i u njemu kliče: Abba, Oče! 

 

HVALA I OPROSTI: Tako se događa i ovaj puta da je temeljni čin Dužijance susret naroda Božjega sa svojim Bogom »Oči u oči« da mu se iskaže HVALA! Kako dolikuje Bogu reći hvala za sve darove od kojih se živi, taj čin biva svečan – najsvečaniji. Jasno, da ga tako duboko ne mogu doživjeti oni koji ne doživljuju u svom životu vjernički odnos prema Nadnaravnom. Međutim, svaki čovjek ima u sebi nepobjedivu istinu da mu je najdraža riječ koju prima od drugoga: hvala i oprosti. Na taj »hvala i oprosti« pozivamo svoje sugrađane, pozivamo svoje goste jer se Dužijanca bez te dvije dimenzije ne može slaviti nego samo glumiti. Gluma je vrlo neozbiljna ako je pokrenula tolike tisuće ljudi i iziskuje toliki napor, a uostalom, pred Svevišnjim se i ne može glumiti, i jedino pred Njim. Dakle, ne želimo glumiti nego želimo izići pred lice Boga živoga i reći te dvije značajne riječi: hvala i oprosti! Stoga je i u ovom svečarskom raspoloženju važno upozoriti i vjernike i nevjerujuće da se s Bogom živim ne može igrati. Bez zahvale i bez susreta Dužijanca je bez duše. A društvo, makar i živo bez duše, ipak je mrtvo. Stoga je upravo ovih dana u nama oživjela duša Dužijance. 

SRCE NA DLANU: Druga dimenzija je naša zajednička radost. Doista sreća i radost nalaze se u srcu. Ovih dana mi kao slavljenici želimo to svoje srce staviti na dlan svoje ruke i pružiti ga drugima. Ništa ne može tako usrećiti, ništa tako obradovati kao srce na dlanu. Vjerujemo da nam ga nitko neće otimati, nitko neće vrijeđati, jer će osjetiti da je to srce iskreno i puno čovjekoljublja prema rodu i narodu i da sobom želi samo davati i obogaćivati i upravo zato je na dlanu. Čovjek kada uspije izreći spomenute dvije riječi »hvala i oprosti«, zadobiva čisto srce, a samo čisto srce privlači i biva prihvaćeno. Zato kroz pripravu ovih dana u radu i brizi u zauzetosti i odgovornosti mi svoje srce čistimo da bi ga mogli pružiti na dlanu. Dakle, druga dimenzija Dužijance je susret s ljudima u bogatstvu najčistijeg srca. U zajedništvu očišćenih i promijenjenih srdaca trebamo svjedočiti i svoje jedinstvo i svoju slogu i svoju ljubav. Zajedništvo sloge, jedinstva i ljubavi bivaju znaci prepoznavanja onih koji iskreno slave. Ova druga dimenzija Dužijance je neobično važna za nas same i još važnija za naše goste, jer će ponijeti doživljaj samo onda ako je popraćen ljubavlju. Čini mi se da na ovu razinu Dužijance trebamo ovih dana ljubomorno paziti. 

Onaj tko zahvaljuje jer je uspješno završio posao na svojoj njivi ima pravo na slavljenje. Tako je Dužijanca i počela. No, tek onaj tko je uspješno završio njivu u svom srcu može pravo slaviti. Nije slavljenje tek u jelu i piću. Pa čak nije ni u bogatim kulturnim programima. Svako slavlje započinje u čovjeku. Ako u njemu nije u redu, onda ne prihvaća sebe i ne može prihvatiti druge. Bez drugih pak nema pravoga slavlja. I ponovno se zatvara krug sklada naše nutrine. Slaviti možemo, slaviti trebamo, ali nije svejedno s kakvom nutrinom to činimo. Tako Dužijanca biva i svojevrsna obveza kao što je uostalom i u životu kada se čekaju gosti: uređuje se kuća, pomiruje se čeljad, stvara se red i slavi se. 

U tim mislima zahvale i pomirenja, u osjećaju čistoga srca koje želi obogatiti druge, uz bogat duhovni i kulturni program, iznesimo našem Gradu srce na dlanu. Završit ću dobre želje stihovima Ante Sekulića:

 

Poljubit ću dva sazrela klasa

I darovati ih sebi.

Dvije krupne suze što će kanut,

Darovat ću, Kriste, Tebi.