Arhiv tekstova

Knjiga don Ante Bakovića »Hrvatski martirologij XX. stoljeća«, koja je predstavljena ožujka ove godine u Zagrebu, izazvala je svojevrsni šok u javnosti. Naime, u njoj su objavljene biografije i opisi smrti zapanjujućeg broja od 663 mučenika Crkve u Hrvata, najvećim dijelom žrtava komunističkog režima u dobi od 12 do 80 godina. 

KRITERIJI ZA »VOJVO-ĐANSKI POPIS«:  Punih 17 godina prikupljane su izjave svjedoka i očevidaca, novinska izvješća i, ono što je posebno vrijedno, fotografije gotovo svih stradalnika, diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Crne Gore, Kosova te iz Beograda. Među 1040 stranica, uz hrvatske svećenike nalaze se i: mađarski, njemački, talijanski, rusinski, ukrajinski i albanski svećenici, koji su uvršteni u knjigu zbog njihovog djelovanja u višenacionalnim sredinama, posebice na župama u Slavoniji, Bačkoj, Banatu i Srijemu. Dakle, dio njih se može svrstati i u svojevrsni »Katolički martirologij u Vojvodini« jer su rođeni u Vojvodini pastoralno djelovali u njoj ili po župama drugih biskupija nekadašnje Jugoslavije. Razumije se, nikako se ne smiju u ovom »zemljopisno-lokalnom« kontekstu izostaviti i oni koji su rođeni izvan Vojvodine ali su došli u jednu od biskupija: subotičku, zrenjaninsku, đakovačku (u župe današnjeg Srijemskog vikarijata) i križevačku (u župe današnjeg grkokatoličkog Apostolskog egzar-hata u Srbiji i Crnoj Gori) ili su ubijeni na području Vojvodine.

NISU IZNEVJERILI SVOJU VJERU: Na početku je potrebno ukratko pojasniti ključne terminološke odrednice, da bi se što bolje razumjelo o komu je i o čemu je riječ. Pod riječju »martirologij« podrazumijeva se  knjiga s opisom života i stradanja mučenika. No, iz toga proizlazi drugo pitanje: tko se sve naziva mučenikom? U širem smislu riječi mučenicima se mogu nazvati svi oni ljudi koji su podnijeli žrtvu za neke ideale, kao na primjer za slobodu vlastitoga naroda, za mir i zajedništvo među ljudima, za život drugoga čovjeka i sl. 

Kršćanski pojam mučenika prvotno podrazumijeva one kršćane koji su podnijeli žrtvu vlastitog života zbog zajedništva s Kristom tj. radije su položili svoj život nego iznevjerili svoju vjeru. Međutim, takvo svjedočanstvo vjernosti Kristu, kao temeljnom razlogu mučeništva, dobiva konkretnu potvrdu u ljubavi prema narodu, pojedincu, pravednosti, miru i dr., pa postaje puno šire, nego što se to čini na prvi pogled, jer uključuje sve spomenute oblike samožrtvovanja i darivanja vlastitog života. Takve je osobe Crkva kroz povijest posebno častila i stavljala za uzore svim kršćanima, što čini i danas. Stoga je potrebno da se i katolici svih naroda u Vojvodini dostojno i s dužnim štovanjem sjete onih, koji su nepravedno pogubljeni samo zbog njihove pripadnosti i vjernosti Crkvi, služenju vlastitome narodu, svim katoličkim vjernicima i svim ljudima dobre volje.

ŠEZDESET I JEDAN MU-ČENIK: Prema dosadašnjim prikupljenim podacima i već spomenutim kriterijima Katolički martirologij u Vojvodini sadržavao bi šezdeset i jednog mučenika, no, taj broj nije konačan. Uz već spomenutu knjigu don Ante Bakovića »Hrvatski martirologij u XX. stoljeću« (Zagreb, 2007.), za sastavljanje vojvođanskog popisa korišteni su podaci: isusovca o. Wendelina Grubera: »In den Fängen des roten Drachen« (Miriam-Verlag, Jestetten, 1989.), Károlya Varge Hetényija: »Papi sorsok a horogkereszt és a vörös csillag árnyékában« (»Lámpás«, Abaligen, 1992.) i novosadskoga novinara Mártona Matuske. Za neke osobe postoje gotovo svi relevantni biografski podaci i slike, za neke tek djelomični a za neke od njih osim imena i prezimena nema, nažalost, do sada nikakvih biografskih tragova. 

Potrebno je istaknuti i nekoliko statističkih podataka zbog bolje preglednosti. Tako bi ukupan broj mučenika razvrstanih po mjesnim crkvama bio sljedeći: subotička biskupija – 34, banatska biskupija – 13, srijemski vikarijat đakovačke biskupije – 8, grkokatolički egzarhat – 3, nepoznato – 3.

Dobro je pregledno spomenuti i pripadnost drugim biskupijama ili redovničkim zajednicama izvan Vojvodine (prema sadašnjem ustrojstvu), onih stradalnika koji su rođeni u Vojvodini: franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu – 4, franjevačka provincija sv. Jeronima u Zadru – 1, provincija franjevaca trećoredaca sv. Jeronima u Zagrebu – 1, zagrebačka nadbiskupija – 2, dubrovačka biskupija – 2, barska nadbiskupija – 1, gospićka biskupija – 1, družba Kćeri milosrđa – 1.

Iz drugih zemalja i krajeva, prema dosadašnjim podacima, u Vojvodinu su došli svećenici i stavili se u službu Crkvi i narodu, iz: Mađarske – 10 (od toga dvojica franjevaca), Hrvatske – 5, Bosne i Hercegovine – 1, Amerike – 1, Austrije – 1 (riječ je o benediktinskome opatu koji je preminuo u logoru u Vršcu), Švicarske – 1 (riječ je o kapucinu koji se, izgleda, zatekao u Novom Sadu).

 

(Nastavlja se)