Arhiv tekstova

Privatni arhiv Ljudevita Vujkovića Lamića iz Subotice, poznatijeg i kao Moco, čuva mnoga »blaga«. Stoga mu se, nerijetko, zaljubljenici u neka prošla vremena obraćaju za pomoć. Među mnoštvom kutija, fascikli, ali i još uvijek neraspoređene građe u ormarima i na policama njegova doma, nalazi se i popularno rečeno »folder« u kojem je pohranjen materijal vezan za povijest proslave subotičke gradske Dužijance, od 1968. do današnjih dana. Osim mnoštva fotografija, u »folderu« možete naići na novinske članke o ovoj žetvenoj svečanosti, promidžbeni materijal (plakate i bedževe), ali i neke istinske raritete poput zapisnika sa sastanaka Organizacijskog odbora, nacrta bine za proslavu iz 1991., te idejnih rješenja s natječaja za plakat Dužijance.

»Veliki dio ove dokumentacije, ali i samu sakupljačku strast naslijedio sam od svojega oca Ljudevita, koji je bio jedan od osnivača ‘Dužijance’ i HKUD-a ‘Bunjevačko kolo’. Bio sam skoro na svakoj proslavi Dužijance u proteklih 40 godina, a od 1969. i sam fotografiram ove proslave za svoju arhivu. Imam na stotine foto-filmova i fotografija koje sam sam sačinio, a tu su i fotografije koje sam dobavljao od drugih ljudi«, priča Ljudevit Vujković Lamić, posebno nam pokazujući seriju fotografija velikog formata koju je naslovio »Jedan ris«. 

Dokumentacija vezana za Dužijancu teška je skoro 20 kilograma. Dio te dokumentacije korišten je za potrebe izložbe o 30 godina HKC »Bunjevačko kolo« koja je priređena u siječnju 2000. godine. Izložba je, kako kaže, sadržavala 938 izložaka.  

Prisjećajući se prvih gradskih Dužijanci, naš sugovornik kaže: »Takvih svečanosti, kakve su bile 1968. i 1969. neće više biti. Na njima je znalo biti i do 70 tisuća ljudi, a ‘špalir’ je bio dug od hipodroma do središta grada. Danas, Dužijancu vode mlađi ljudi i njihove ideje svakako treba pozdraviti. Ipak, Dužijanca treba biti rađena tako da ih turistička organizacija grada prihvati kao događaj.«

Osim Dužijance i građe vezane za kulturnu povijest subotičkih Hrvata, u arhivi se nalaze i sadržaji vezani za neke druge oblasti koje bude njegovo interesiranje: povijest subotičkog sporta od 1860. godine, NK Bačka, filatelija te kolekcionarstvo. 

 Međutim, iako je bilo potrebno i vremena i energije da bi se takva građa sakupila, Vujkovićevo potomstvo ne pokazuje veći interes za nastavljanje ove obiteljske strasti. »Ni moje dvoje djece, niti dvije unuke, nisu zainteresirani nastaviti ovaj posao, tako da ću moju arhivu darovati Historijskom arhivu Subotice.«

 Kako na kraju razgovora ističe, uvijek mu je posebna čast kada nekoga upute na njegov arhiv. Tako su građu iz njegova arhiva, među ostalim, koristili povjesničar Krešimir Bušić iz Vukovara, student Mario Bara iz Sombora, kao i drugi stručnjaci iz zemlje i inozemstva.

 

D. B. P.