Arhiv tekstova

Puno će još vode proteći Dunavom, Savom, Unom i Drinom, dok hrvatsko i srpsko viđenje operacije Oluja, kojom je u Hrvatskoj završen Domovinski rat, ne budu sličili jedno drugom. Za jedne pobjeda i oslobođenje, za druge poraz i zločin, to je linija podjele koja nije značajno ublažena niti danas, 13 godina nakon tih događaja.

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, 5. kolovoza, širom Hrvatske i ove je godine proslavljen svečano, dok je u Srbiji obilježen kao dan velike tragedije. 

Ključni prijepor predstavlja srpsko određenje karaktera četverogodišnjeg rata u Hrvatskoj, pri čemu se prešućuje i potpuno zanemaruje sve ono što je prethodilo Oluji, a sama se Oluja promatra isključivo kao razlog bijega stotina tisuća Srba u Srbiju, a ne kao posljedica nerazumne politike vođene iz Beograda.

POVRATAK U POREDAK: Operacija Oluja je najpoznatija i najveća operacija Hrvatske vojske i jedan od simbola Domovinskog rata. Iako njome nije oslobođena cijela zemlja, Oluja se računa kao kraj rata u Hrvatskoj, dok je u Bosni i Hercegovini odigrala ključnu ulogu oslobađanjem bihaćkog džepa. Operacija Oluja, kojom je od 4. do 7. kolovoza 1995. Republika Hrvatska oslobodila područja do tada pod nadzorom pobunjenih Srba, prekretnica je ne samo u hrvatsko-srpskom sukobu 90-ih, nego i u balkanskom ratu općenito. Operacijom Oluja u hrvatski je ustavno-pravni poredak vraćen cijeli okupirani teritorij, osim istočne Slavonije, koja je u Hrvatsku mirno reintegrirana nešto kasnije. Olujom je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara, ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske. Nakon te akcije dogodili su se i zločini zbog kojih su kasnije podignute haške optužnice protiv hrvatskih generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, a sudski su se procesi odvijali i u Hrvatskoj. 

Sukobljene su strane u Oluji bile Hrvatska vojska (HV) i Srpska vojska Krajine (SVK). Hrvatskoj je vojsci pomagao 5. korpus Armije BiH. Vojska Jugoslavije nije nikako reagirala, dok je Vojska Republike Srpske ozbiljnije djelovala samo 7. kolovoza, kad je zrakoplovstvom napala hrvatske postrojbe na Savi i gradove – Kutinu, Viroviticu, Požegu i Županju. Posljednji preostali korpus SVK, 11. slavonsko-baranjski korpus, ostao je u Baranji i nije se borio. 

PREMOĆ U LJUDSTVU I MORALU: Hrvatska je vojska  u vrijeme Oluje raspolagala s 25 kompletno opremljenih brigada, stalna joj je postava brojala 50.000 ljudi, mobilizirano je više od 100.000 pričuvnih vojnika, dok je u pričuvi za slučaj napada iz istočne Slavonije ili Srbije ostalo 70.000 vojnika. U operaciju se ušlo s 400 tenkova, 350 topova i neodređenim brojem minobacača. 

Srpske su snage u vrijeme Oluje imale 40.000 vojnika u zapadnom dijelu, još je oko 20.000 bilo u 11. slavonsko-baranjskom korpusu, koji nije bojno djelovao. Raspolagali su s 200 tenkova, 250 topova i neodređenim brojem minobacača. 

Zbog prevage u vojnoj moći, ljudstvu i tehnici, ali i zbog velike motivacije i morala hrvatskih snaga, snage Srba nisu imale izgleda u tom sukobu. Ukupni hrvatski vojni gubici bili su 174 poginulih, 1100 ranjenih (teže 572 i lakše 528) vojnika, 3 zarobljena, 15 nestalih, ukupno 1314. 

Gubici Srpske vojske Krajine bili su znatno veći od hrvatskih. Po izvorima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava tijekom operacije poginulo je oko 700 civila, dok srpski Veritas u svojoj evidenciji ima imena više od 1900 poginulih i nestalih Srba. Na hrvatskim je sudovima optuženo 1949 prekršitelja hrvatske nacionalnosti, dok su osuđene 1492 osobe, od toga za ubojstvo 27 osoba (13 osoba na izdržavanje zatvorske kazne od 1 do 15 godina).

TRAKTORSKE KOLONE: Unatoč neprestanim javnim pozivima tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, koja im jamči sva građanska prava, najveći je broj Srba iz RSK na zahtjev svog vojnog i političkog vodstva napustio Hrvatsku u automobilima i traktorima. Te su slike izbjeglica na traktorskim prikolicama obišle svijet i zauvijek obilježile jedno razdoblje sulude politike, koja je počela tamo gdje su i završile te traktorske kolone – u Srbiji. Zapovijed o evakuaciji Srba iz RSK potpisali su srpski general Mile Mrkšić i predsjednik RSK Milan Martić, obojica osuđena u Haškom sudu. Broj izbjeglih Srba različito se procjenjuje: hrvatski izvori govore o brojci od 90.000 ljudi, UN o 150.000, a srpski o 200.000 do 250.000. 

Tijekom Oluje hrvatske snage nisu srušile niti jedan vjerski (pravoslavni) objekt. No, u razdoblju nakon svršetka akcije zabilježena su kriminalna djela ubojstva iz osvete ili koristoljublja nad pojedinim preostalim Srbima, kao i paljenje napuštenih kuća i drugih objekata. 

Zvonimir Perušić