Arhiv tekstova

Kada je Isus želio približiti nauku o svome kraljevstvu na zemlji, služio se prispodobama i slikama. Tako je na primjer usporedio svoje Kraljevstvo kao dragocjenost koja se nalazi pohranjena u jednoj njivi. Kada čovjek sazna za »skriveno blago« u toj njivi, ode, proda sve što ima i kupi tu njivu i tako stekne blago. Ili u drugoj prispodobi govori o dragocjenom biseru koji kada nađe također prodaje sve što ima i kupi taj biser.

Često se pitamo što je trajno i vrijedno kao pravo bogatstvo ili skupocjeni biser. U času kada postavimo to pitanje, nameće se nerješivo pitanje općenito o tome što je pravo blaženstvo i što je prava sreća. Kada čovjeka boli zub, onda mu je »najveća sreća« u želji da ga prestane boljeti zub. Kada nema u novčaniku baš ni jedan dinar, onda sanja o novcu kao vrednoti koja bi ga »sigurno usrećila«. Međutim, kad zbrojimo sve te naše konkretne ciljeve i konkretne sreće, još uvijek ostaje činjenica: čovjek je nezasitan i ne može biti do kraja sretan. 

TROJSTVO U JEDINSTVU: Ovih dana je Katolička crkva slavila blagdan Svete Ane. Još i nama svećenicima, a pogotovo narodu Božjem, izmiče iz vida da je Drugi vatikanski sabor taj blagdan reformirao u blagdan Svetoga Joakima i Ane. Joakim nam je do sada uvijek »ostajao po strani«. Ako je Ana majka Blažene Djevice Marije, onda ta Marija ima i oca, a to je sveti Joakim. Crkva želi, dakle, slaviti ne samo majčinstvo ili očinstvo, nego u središte postavlja obitelj. Zašto? Ponajprije je činjenica da obitelj nije ljudska tvorevina niti samo ljudska institucija. Obitelj je djelo Boga Stvoritelja. Ona je začeta i rođena u očinskom Božjem srcu. Ako hoćemo do kraja biti dosljedni, onda naša sličnost s Bogom upravo je u činjenici da je naš Bog trojstven. Vjerujemo, naime, u jednoga Boga koji je u trima osobama: Otac, Sin, Duh Sveti. Obitelj je »preslika« Boga u stvoreni svijet. Savršenstvo i blaženstvo Božje koje je neizmjerno i neshvatljivo je u uzajamnom darivanju triju Božanskih osoba: Trojstvo u jedinstvu! Čovjek je biće obitelji, jednako tako mnoštvo u jedinstvu: otac, majka, djeca. Obiteljska sreća je upravo u uzajamnom darivanju trojstva u jedinstvu. Sreća je dakle u odnosu osoba. Osobe koje su jedna na drugu upućene da bi se usrećivale i tako postale jedno. Obitelj ne »funkcionira« kao zbroj osoba, nego kao jedinstvo osoba. 

Priznat ćete, to jedinstvo nije moguće bez odricanja i trajnoga stavljanja u prvi plan onoga »drugoga«. Tko god u obitelji »zadržava svoja prava«, već je načeo smisao obiteljskog zajedništva. Nema privatnih prava u obitelji. Čovjek doduše ostaje cjelovita osoba, a u funkciji je odnosa: majka, otac, djeca. Toj činjenici je podređena svaka komunikacija. Sav rad. Tek tada i tako se osjeća čovjek barem negdje kod kuće. Danas se opravdano postavlja pitanje je li je od nas itko više »kod kuće«? Imamo kuće, ali samo kao stanove. Imamo raskošne domove, kao palače za druge. Nemamo svoje ognjište, nemamo svoj dom i u njemu često nismo kod svoje kuće. Izgubili smo osobnost člana obitelji i tim samim smo postali beskućnici i prognanici. 

Zbog toga se događa da u mnogim obiteljima »svatko bježi na svoju stranu«. Muž ima svoje društvo, žena svoje, a djeca već odavno idu svojim putom. U kasnijim godinama obitelj u širem smislu nalazi se samo na pogrebu, i to kratko, i u svadbi uz bučnu glazbu gdje se ni razgovarati ne može. Više nemamo roda i rodbinstva. Sve je počelo u onom času kada muž u svojoj kući više nije osjetio da je doslovno »kod kuće«, jer je prihvaćen i štovan kao otac. Jednako tako majka, kada je »goneći svoju karijeru« i čuvajući »ženska prava«, osjetila da joj izmiče majčinska briga i uloga supruge, postala beskućnicom, a djeca su u toj situaciji već davno siročad. 

SREĆA JE POKRAJ NAS: Vratimo se na temeljno pitanje ovoga razmišljanja. Gdje je sreća? Gdje je blaženstvo na zemlji? Jedan jedini i pravi odgovor u obitelji – kod kuće. Tko je onda biser i tko je dragocjeno blago za koje se isplati prodati sve i kupiti njivu i pronaći biser? To je čovjek pokraj tebe. To je član tvoje obitelji. Lutamo kao muhe bez glave, leteći vremenom i prostorom, tražeći sreću, a ona je pokraj nas. 

Ovih dana proslavljamo Dužijancu. Vraćamo se u onu obiteljsku Dužijancu. Zašto je ona bila tako snažan doživljaj u obitelji da je veliki vizionar mons. Blaško Rajić u njoj prepoznao dimenziju crkvenosti kao zajednice? Smijem tvrditi sa svom odgovornošću: zato što je obitelj bila obitelj. I Crkva je obitelj. Ako izgubimo u proslavi Dužijance obiteljsku crtu slavlja, činimo od Dužijance manifestaciju koja ne može imati dušu. Duša Dužijance je čovjek. U proslavi se trebaju izgrađivati međuljudski odnosi kao u jednoj velikoj obitelji. Tek tada ćemo osjetiti radost i tu radost neće trebati graditi na alkoholu ili zabavama. Iz dubine srca niknut će radost koja će onda podijeliti i slatko piće i radosnu zabavu s drugima jer će iz obilja srca progovoriti i gostoljubivost i zabavnost. Dužijanca ne može biti krov pod koji se skriva običaj, nego može biti događaj iz kojega raste stablo obiteljske dimenzije sloge, života za drugoga i otkrivanje najvećeg blaga: čovjeka pored tebe.                                                         g