Arhiv tekstova

Drago Glamuzina, pisac koji je nedavno objavio svoj prvi roman, čitateljskoj je publici već poznat po pjesničkim zbirkama. Riječ je autoru rođenom u Vrgorcu 1967. godine. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao novinar u »Vjesniku« i urednik u »Nacionalu«, a sada je glavni urednik u izdavačkoj kući »Profil«.

Objavio je knjigu pjesama »Mesari« (2001.) za koju je dobio nagradu »Vladimir Nazor« za knjigu godine, te Kvirinovu nagradu za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina. Zbirka je prevedena na slovenski, makedonski i njemački jezik.

Zajedno s Romanom Simićem objavio je panoramu hrvatske erotske priče »Libido.hr«.

Uvršten je u desetak antologija suvremenog hrvatskog pjesništva u zemlji i inozemstvu.

STVARNOSNI ROMAN: Nakon izlaska romana dobri poznavatelji prilika u hrvatskoj književnosti primijetili su kako se on uklapa u aktualna nastojanja pjesnika da se iskažu i kao prozni autori. Tako je i »stvarnosna poezija«, kakvu je pisao Drago Glamuzina, prerasla u »stvarnosni roman«. U njemu je odlučio progovoriti o ljubavi našoj svagdašnjoj, propitujući je sa stajališta koje je daleko od romantičnog viđenja posljedica djelovanja Amorove strelice. Priča je to o ljubavnom trokutu što ga pisac ocrtava pod svjetlom bolesne ljubomore, opsesivnosti i patologije, koje se teško mogu povezati, a još manje opravdati ljubavlju.

U središtu je piščeva interesa složeni ljubavnički odnos Gorana i Hane, određen ljubomorom kao najbitnijim elementom – njenom na sve žene koje pogleda njen izabranik i njegovom na sve bivše veze svoje drage. Ni prošlost ni sadašnjost ne idu, dakle, na ruku ovom (ne)običnom ljubavnom paru što u međusobnom predbacivanju i mučenju gotovo nalazi razloge svoje biti. Svakodnevne optužbe i ljubomorna iscrpljivanja truju bilo kakvu pomisao o normalnoj vezi, a kategorije vremenskog i prostornog određenja postaju sasvim nebitne. 

Ova neobična ljubav, koja bi lako mogla ponijeti i atribut patološke, baca u drugi plan sve ostalo, pa i treću stranicu ljubavnog trokuta – ženu koja ostaje u sjeni muževe ljubavnice. Idealna supruga koja o svemu zna, a šuti i stoički podnosi nevjeru, lik je koji djeluje plošno i neuvjerljivo. Pisac kao da nije imao snage ili volje pozabaviti se i njezinim viđenjem ljubavi i vizijom odnosa kojih je i sama dio. Sandra iz njegove priče javlja se samo onda kada je nužno, tiho pogledajući prema razbuktaloj strasti i još brže se vraćajući u samozatajnost i anonimnost u koje ju je pisac smjestio. O djeci se govori još i manje, oni su zaslužili tek nekoliko rečenica, kao da im nema mjesta u svijetu odraslih i njihovih bolesnih strasti.

UBOJITI KADROVI: Intrigantna tema privući će pozornost čitatelja. Popratne riječi uz ovaj roman kažu da su piščevi »prizori iz (izvan)bračnog života, krupni i ubojiti kadrovi«, te da »pokazuju da su pakao, čistilište i raj ovdje na Zemlji, pokraj nas, ili još točnije: u nama. A čitatelju obećavaju sve osim spokoja... i ljubav koja prosijava iz tame između sličica, nadajući se da ćemo, čitajući, pobijediti tromost oka i srca«.

Ipak, početni interes za knjigu polako će opadati, jer se ona pretvara u opća mjesta koja pisac nudi u manje ili više uspješnim inačicama. Beskrajni ljubomorni ispadi, svađe i optuživanja ponavljaju se i tvore začarani krug iz kojeg će mnogi čitatelj poželjeti što prije izaći. Iako je riječ o čitljivom štivu, na mnogim mjestima ono je prožeto dosadnim i neuvjerljivim fragmentima, koji umanjuju njegov čar.

Roman završava onim u čiju smo se snagu već uvjerili – poezijom. Glamuzina prepušta Sandrinim i Haninim pjesmama da završe ovu priču. Kao da nam je, podsjećajući na ono što najbolje zna, želio poručiti kako je i sam svjestan manjkavosti ovog proznog rukopisa te ga na ovaj način želi »pojačati«.

Književni kritičar Božidar Alajbegović sažeo je prikaz romana u sljedeće riječi:

»Nažalost, roman ‘Tri’ ispostavlja se još jednim u nizu nepotrebnih romana – kakvi su primjerice bili Pintarićev roman ‘U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo’ ili ‘Šibajući mrtvoga konja’ Milana Fošnera – u kojima autori ne dosežu kakvosnu razinu svojih prethodnih poetskih ostvarenja; roman ‘Tri’, naime, nema snagu Glamuzinine poezije, a situacije i prizori koji su pri posredovanju u poetskom slogu osvajali izrazitom dojmljivošću, u proznome se obliku čine banalnim i već viđenim derivacijama, s ponavljanjem istih ili sličnih fabularnih situacija kao izrazitim balastom«.