Arhiv tekstova

Novinar hrvatskog tjednika Nacional Dean Sinovčić bio je član međunarodnog žirija kritike na ovogodišnjem Festivalu europskog filma »Palić«, gdje smo s njime i razgovorali.

Novinarsku karijeru, Sinovčić je započeo 1992. pišući političke tekstove u dnevnom listu »Vjesnik«. Ubrzo počinje suradnju s nizom tjednih i mjesečnih izdanja kao što su Panorama, OK magazin, MR magazin... Od 1998. godine počinje surađivati s tjednikom »Nacional«, a od 2000. godine u potpunosti prelazi u ovaj list i postaje stalni Nacionalov novinar koji piše o filmu. Filmske festivale je počeo posjećivati 1995. godine kada je bio na festivalu u Cannesu, a nakon toga postao je redoviti izvjestitelj s festivala u Berlinu, Veneziji, te nekoliko godina i festivala u francuskom Deauvilleu. U proteklih osam godina objavio je stotinjak intervjua s najvećim redateljskim i glumačkim zvijezdama. 

 

Budući da posjećujete mnoge festivale, kakvi su dojmovi s Festivala europskog filma na Paliću? 

Opći dojam je odličan. Postoje ipak manji i veći festivali, u smislu lokacije, broja filmova i gostiju. Na velikim festivalima imate tisuću akreditiranih novinara ili čak više, poput Cannesa gdje ih je četiri tisuće. Međutim, na većim festivalima nema ležernosti, te je za autore, što su mi neki i sami priznali, festival poput ovog palićkog bolja prilika razgovarati s potencijalnim producentima ili s kolegama. To je draž Palića, to je draž malih festivala, to je nešto što ne treba izgubiti.

Kako Vam se činila selekcija »Paralele i sudari«, u kojoj ste kao član žirija ocjenjivali filmove?

Među deset filmova u ovoj selekciji doista nisam našao niti jedan loš film, a i moje kolege iz žirija istog su mišljenja. To može izgledati kao nešto normalno, ali baš i nije, budući da dosta filmova i na velikim festivalima, pa i u glavnim programima, mogu izgledati tako da se zapitaš – tko je ovo izabrao, što taj film tu radi? 

Kako ocjenjujete situaciju u europskoj kinematografiji? 

Ne može se ništa gledati crno-bijelo. Europski film se još dosta dobro drži, s obzirom na brojne tendencije europskih nacionalnih kinematografija da prave holivudske filmove. Najbolji primjer toga je Lucc Besson i njegova kompanija »Europa-corp« koja radi naivne akcijske filmove s puno efekata koji na box-officeu onda uzmu velik novac. I onda Lucc Besson kaže: Pa što, ja sam to i napravio zbog novca... Čak i u Hrvatskoj postoje takvi, rekao bih, namjenski filmovi, koji služe da zabave publiku. 

Ipak, još uvijek je lako naći mnogo dobrih filmova, što je i ovaj festival pokazao. 

Ovih je dana završen i Festival igranog filma u Puli, koji je predstavio sedam novih hrvatskih filmova. Jeste li gledali neke od njih? Kako generalno ocjenjujete stanje u hrvatskoj kinematografiji? 

Vidio sam nekoliko filmova s ovogodišnjeg pulskog festivala. Ono što je po mom mišljenju bitno jest da je Ministarstvo kulture RH prije dvije godine odlučilo cjelokupan iznos natječaja podijeliti na deset filmova. Dotad je princip bio godišnje velikim iznosima financirati pet ili šest filmova. Znači, redatelji sada imaju manje novca, ali ih to tjera da budu pažljiviji i pri načinu izrade filma i oko samog marketinga. U skladu s tim, ide se na odmak od tema Domovinskog rata, što je prije deset godina bio princip, jer su takvi filmovi dobivali novac. Tako se i autori koji su prije deset godina koristili blagodati Ministarstva kulture mijenjaju, bave se modernim temama. Zrinko Ogresta je snimio »Iza stakla« što je njegov prvi film u kojem nemate ni tračka Domovinskog rata. Radić se još prije promijenio, iako nisam gledao njegov najnoviji film, ali čitam u novinama kako ga prilično hvale. 

Drugi dio priče je kako s filmom izaći na tržište izvan Hrvatske. Naime, čini se kako su hrvatski redatelji, pa i producenti pomalo lijeni, što su mi potvrdili i neki ljudi u inozemstvu. Film nije dovoljno samo snimiti, film treba gurati, razgovarati sa stranim producentima. Stoga, nije ni čudo što Hrvatska nema filmove recimo u Cannesu ili  Veneziji...   

Radeći za Nacional, objavili ste stotinjak intervjua sa svjetskim redateljskim i glumačkim zvijezdama. Kako biste ukratko opisali ta iskustva?

Ljudi misle – što je glumac veći, onda je i inteligentniji te je s njime lakše i ugodnije razgovarati. To uopće nije pravilo. Najbolji primjer optimalnog odnosa »pametnog« pričanja i zvjezdanog statusa je George Clooney. On točno zna što vam treba reći, koliko vam treba reći, te na kraju budete toliko zadovoljni sadržajem, da ga ne pitate ona banalna pitanja tipa: kad se vi mislite ženiti? On je idealan primjer. 

S druge strane, postoje glumci koji su prvenstveno u strahu kako će to poslije biti objavljeno. Takav je primjerice Adrien Brody, koji vas, kada mu postavite pitanje, prvo minutu gleda, a vrijeme je 20-25 minuta i brzo istječe. Naravno, najugodnije je razgovarati s redateljima. Oni su pametniji od glumaca, ali nisu toliko atraktivni. I onda se ponekad pitate – što mi vrijedi što čovjek priča briljantno, kad mi tekst možda neće ni objaviti.

Pišete i o temama s područja sporta...

Što se tiče hrvatskih sportaša, oni su vrlo sretni što će biti u novinama. Nekima je čak nevjerojatno da Nacional intervju s njima objavi na četiri stranice. Međutim, kao i kod glumaca, postoji strah kako će to biti prezentirano. No, naši su intervjui nešto drugo od onih u sportskim listovima. Nas zanima nešto iza i često i samim sportašima to poslije bude mnogo interesantnije. A sugovornika iz redova sportaša bilo je raznih. Tako sam primjerice u Cannesu radio intervju s boksačem Mikeom Tysonom. Onda sam shvatio da su hrvatski sportaši vrlo pametni, jer Tyson teško govori bilo što.

D. B. P.