Arhiv tekstova

Poljoprivrednik Stipan Štrangar iz Monoštora počeo je s jutrom zemlje, a danas je najveći monoštorski poljoprivrednik koji obrađuje oko 350 hektara svojom suvremenom mehanizacijom. Njegova priča nije priča o uspjehu preko noći, to je priča o napretku korak po korak, danonoćnom radu i ulaganju svakog zarađenog dinara u zemlju i mehanizaciju.

 

Poljoprivreda – obiteljski posao

 

Poljoprivredom su se bavili i Stipanovi roditelji, ali se on kao mladić ipak opredijelio, ne za ostanak na zemlji već, za rad u poduzeću Brodoremontu u Monoštoru. »Bio je to početak 90-tih. Sjećam se da mi je prva plaća bila 120 maraka i već mi je tada bilo jasno da je to malo, pa sam odmah u arendu uzeo četiri jutra zemlje. Novac koji sam zaradio, a bilo je to tada tisuću njemačkih maraka, uložio sam u novu proizvodnju. Naredne godine  to je već bilo 12 jutara, sljedeće 21 jutro, da bi za četiri godine uz posao u poduzeću stigao do 45 jutara. Nisam napuštao poduzeće nadajući se boljim danima, jer ipak je to bio lakši posao nego li rad na zemlji«, priča Stipan. U tom iščekivanju boljeg prošlo je 17 godina, a za tih 17 godina usporedo za metalotokarskim poslom u brodogradilištu naš sugovornik stigao je do 240 hektara zemlje, koje je obrađivao. »Sve to za izdržati bilo je jako teško i kada bih se sada vratio u te godine opredijelio bih se za jedan od ta dva posla«, kaže ovaj mladi poljoprivrednik.  

Kako je odrastao u poljoprivrednoj obitelji pitamo ga kada je bilo lakše raditi i živjeti od zemlje. Reći će da je nekada bilo više fizičkog rada nego li danas, ali se tada moglo živjeti i od 15 hektara zemlje. »Danas jedna obitelj mora obrađivati oko 200 hektara da bi se moglo reći da mogu da žive od ratarske proizvodnje i da napreduju kao gazdinstvo.«

 

Prednost ratarstvu

 

Poljoprivredno gazdinstvo Stipana Štrangara bavi se ratarskom proizvodnjom, odnosno proizvodnjom pšenice, soje, suncokreta i kukuruza. Za obraditi 350 hektara oranica treba i dobra mehanizacija, pa  Stipan svake tri godine kupi jedan novi traktor. »Imamo osam traktora i uvijek nam fali još jedan, a imamo i sve priključne strojeve«, kaže Stipan. Za sada ne planira neku drugi vrstu proizvodnje, djelimice i zbog lošeg iskustva koje je prije nekoliko godina imao u proizvodnji paprike, jer mu predan rod nije nikada  plaćen. Odustao je i od ideje da se bavi stočarstvom, jer bi svoju ratarsku proizvodnju potrošio kao hranu za stoku, koju niti može prodati po dobroj cijeni, a često puta ni naplatiti. Poslije toliko godina rada u poljoprivredi reći će da nije pogriješio što se okrenuo poljoprivredi, a nije imao ni nekog izbora. Reći će da je u najboljim danima monoštorskog brodogradilišta, uz rad šest dana u tjednu, plaća bila 300 eura. »S tom plaćom ne bi imali dovoljno ni za život, a kamoli da školujemo djecu. Nisu mi cilj kule i gradovi, već da osiguram školovanje svojoj djeci«, kaže naš domaćin.

Za postići sve ovo treba itekako puno raditi, pa smo i u vrijeme ovog razgovora, iako nije sezona radova u poljoprivredi, Stipana zatekli u poslu. Kaže prija izlaska na njivu treba mehanizaciju pripremiti, a to se radi pred početak sezone poljoprivrednih poslova. U jeku poljoprivrednih radova radi i po 17-18 sati na dan. No, osim toga ima tu i drugih poslova, jer ipak je riječ o ozbiljnom poljoprivrednom gazdinstvu koje je u sustavu PDV-a, pa je tu knjigovođa, porezne obveze, obveze prema bankama i još tko zna koliko drugih poslova oko kojih uspješno priskače supruga Emina.

 

Poticaji, državna zemlja, krediti

 

Ovih tjedana aktualna je priča o novoj uredbi o poticajima, koja je isplatu subvencija ograničila na 20 hektara, a ne kao što je nekada bilo 100 hektara. Interesiralo nas je što Stipan, s obzirom na to da će direktno biti pogođen, misli o tome. »Da se mene pita ja bih te poticaje ukinuo totalno, pa se tako tu ne bi pojavljivali ljudi koji se nikada nisu bavili poljoprivredom i koji zemlju uzimaju samo zbog tih poticaja. Ne bave se poljoprivredom, ali su zato uspjeli podići cijenu zemlje i cijenu arende«, pojašnjava Stipan. On ističe da upravo zbog onih koji se ne bave poljoprivredom do državne zemlje na natječajima poljoprivrednici teško mogu doći i kaže da je on jedini Monoštorac koji se zaista bavi poljoprivrednom koji licitira i zakupljuje državne oranice. 

Ne bježi naš sugovornik od bankarskih kredita, ali kaže uvijek se zaduživao onoliko koliko može vratit. Povoljni su oni krediti  subvencionirani od strane države. Stipan svoju poljoprivrednu proizvodnju osigurava. Ističe još jednu važnu kariku, a to je Zemljoradnička zadruga Ravangrad iz Sombora s kojom uspješno surađuje. 

Stavljamo Stipana u poziciju nekoga tko kreira agrarnu politiku države i pitamo ga, iz kuta poljoprivrednika, što bi uradio. Ima jednostavan recept. Kaže da bi prvo trebalo osigurati da se cijene poljoprivrednih proizvoda, ali i cijene goriva i mineralnog gnojiva znaju barem godinu dana, a dobro bi bilo i pet godina unaprijed. 

Za kraj razgovora ostavili smo pitanje o cijeni zemlje, koja je u jednom trenutku, za one oranice ekstra kvalitete, dostizala i 10.000 eura po hektaru. »Po meni cijena zemlje je precijenjena. U Mađarskoj i Hrvatskoj, koje su u Europskoj uniji, cijene zemlje su znatno niže, dvije, dvije i pol tisuće eura. U Baji je recimo jutro 3.000 eura, a u Monoštoru je  3.300 do 3.500 eura, a mi ipak nismo u Baji«, kaže Stipan, a nerealno visoku cijenu zemlje objašnjava time što je kupovina zemlje  način za »pranje« novca.