Arhiv tekstova

Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske 8. listopada 1991. godine veliki broj hrvatskih državljana, koji su mirovinu ostvarili u republikama bivše SFRJ, a izbjegli za vrijeme    Domovinskog rata, zbog nemogućnosti odvijanja platnog prometa ostao je bez mirovina i osnovnih sredstava za život. Radi očuvanja njihove socijalne sigurnosti tadašnja Vlada Republike Hrvatske donijela je Zakon o isplati mirovina korisnicima koji su mirovinu ostvarili u republikama bivše SFRJ (NN br. 96/93), kojim je bila osigurana isplata mirovina u Hrvatskoj u iznosu isplata u kojem je isplaćena posljednja mirovina prije prekida platnog prometa. 

Realna je vrijednost tih mirovina zbog ubrzane deprecijacije smanjena za oko 40 posto. 

Taj se Zakon primjenjivao privremeno, do uspostave platnog prometa između tadašnje SR Jugoslavije (pravna joj je slijednica Republika Srbija) s Bosnom i Hercegovinom, odnosno do stupanja na snagu Ugovora o socijalnom osiguranju s Republikom Hrvatskom.

OZAKONJENA NEISTINA: Tako je Odlukom Vlade RH 30. travnja 2000. godine obustavljena isplata mirovina prema dotadašnjem »privremenom« Zakonu, a Odluka se odmah u svibnju te godine počela primjenjivati na umirovljenike iz Bosne i Hercegovine, a za umirovljenike iz Srbije i Crne Gore od 30. travnja 2003. godine. 

Ovim ugovorima između novonastalih država regulirana su i prava na području mirovinskog osiguranja, kojima je omogućeno da se mirovinska primanja ostvarena na području jedne države ugovornice izravno isplaćuju korisnicima mirovina s prebivalištem na području druge države ugovornice. Rješenje o pravu na mirovinu donosi država posljednjeg osiguranja i ta je država, u kojoj je osiguranik radio i plaćao doprinose, obveznik isplate mirovine. 

Premda se podrazumijeva da bi pravo uvijek trebalo značiti i pravdu, odnosno da bi pravni propisi u svojoj suštini trebali biti pravedni, u ovom slučaju život je demantirao tu tvrdnju i jasno pokazao da pravo nije uvijek i pravda. Zašto? Zato što je tadašnja Vlada, daleke 1997. godine, potpisivanjem tog Ugovora ozakonila neistinu, pravno uokvirila nepostojeće stanje kroz formulaciju kako su naši umirovljenici živjeli i puni radni staž odradili u državi Srbiji, što, naravno, ne odgovara istini, jer su naši umirovljenici, kao i svi drugi građani tadašnje zajedničke države, živjeli u jednoj državi – SFRJ, bez obzira na to koliko ju je tko volio ili ne volio. To je jednostavno činjenica. Vladini stručni suradnici godinama su nama i vladama koje su dolazile mahali tim »argumentima«, skrivajući se iza pravnih propisa koji su u suštini ozakonili nepravdu, tako da danas umirovljenici, hrvatski državljani koji su mirovinu ostvarili u Republici Srbiji, primaju prosječno 915 kuna, umirovljenici iz BiH-a u Federaciji 788 kuna, a u Republici Srpskoj 593 kune, što je ne samo nedovoljno za normalan život, nego je ispod svakog ljudskog dostojanstva. Primjerice, 79-godišnja Kukujevčanka Ana Lončar, koja sada živi u Lužanima pokraj Slavonskog Broda, »živi« s 34 € mirovine iz Srbije. Istovremeno, prosječne mirovine koje Republika Hrvatska isplaćuje u Srbiju i Crnu Goru dva su puta veće od mirovina koje stižu iz tih država, u Federaciju BiH dva do tri puta veće, a u Republiku Srpsku, pak, tri puta veće, pa se opravdano postavlja i pitanje reciprociteta.  

ZAKON UPUĆEN U PRO-CEDURU: Na inicijativu Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata i Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata, te umirovljeničkih udruga (Sindikat umirovljenika Hrvatske – Podružnice umirovljenika iz Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore i Udruge umirovljenika iz Bosne i Hercegovine), Klub zastupnika Hrvatske stranke umirovljenika u Hrvatskom saboru uputio je u studenom mjesecu 2005. godine u saborsku proceduru Prijedlog zakona o preuzimanju umirovljenika iz drugih republika bivše SFRJ, koji su hrvatski državljani i žive u Republici Hrvatskoj, u mirovinski sustav HZMO-a. Tim bi Zakonom Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) trebao preuzeti u svoje fondove 21.521 umirovljenika iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine (danas je ta brojka, nažalost, puno manja zbog umiranja te strukture stanovništva) i osigurati im dostojne životne uvjete te autoritetom ovlaštene institucije suzbiti nepoštivanje ugovora i diskriminaciju, koju provode mirovinski fondovi iz tih država. .

U okviru pravne procedure ovaj Prijedlog zakona razmatran je na više saborskih odbora te je Hrvatski sabor na svojoj 21. sjednici od 6. srpnja 2006. godine velikom većinom glasova usvojio zaključak u kojem poziva predlagatelja – Hrvatsku stranku umirovljenika, da zajedno s Vladom Republike Hrvatske iznađe što brže privremeno, a zatim i trajno rješenje ovog problema.

Nažalost, strpljenje umirovljenika, koji su dvije godine čekali i nadali se da će se napokon pronaći rješenje i izlaz iz ove, za njih sve teže i neodržive situacije, sada je pri kraju. Kako Vlada Republike Hrvatske do sada nije realizirala spomenuti obvezujući zaključak Hrvatskog sabora, a prošle su već pune dvije godine, prošli je tjedan u Hrvatskom saboru održan sastanak HSU-a sa svim zainteresiranim stranama na kojem je donesen plan djelovanja u cilju rješavanja ovog egzistencijalnog pitanja te obespravljene kategorije hrvatskih građana. Sastanak je vodio predsjednik HSU-a Silvano Hrelja, a dogovoreno je da se Prijedlog zakona ponovno uputi u saborsku proceduru te agresivnijim koracima utječe na Vladu,  kako bi napokon realizirala zaključak Hrvatskog sabora te vratila dostojanstvo našim umirovljenicima. 

Zlatko Žužić