Arhiv tekstova

Kada u Srijemu spomenete ime Slankamen – neizbježne su asocijacije na njegove vrijedne i poštene stanovnike, koji na blagim obroncima Fruške gore, uz obalu širokog i moćnog Dunava, vrijedno obrađuju svoju zemlju. A upravo to znanje i ogromno iskustvo, uz kvalitetu i velike količine proizvedenog voća i povrća, više su nego snažan argument za takvu percepciju u javnosti. Jedan od tih i takvih Slankamenaca je naš sugovornik Ivan Bonus, jedan od prvih prognanika iz vremena kada je započinjao masovni egzodus srijemskih Hrvata, koji je bijegom iz svog rodnog mjesta uspio spasiti »živu« glavu, a njegovo je ime postalo sinonim žrtava etničkog čišćenja Hrvata na tim prostorima. Pokraj te okrutne prognaničke sudbine u kojoj je, kao i ostali Srijemci, čašu ljudske nesreće ispio do dna, ime Ivana Bonusa je i sinonim srijemskog pučkog pjesništva. Naime, ovaj vitalni 65-togodišnjak u svojoj biografiji ima 15 objavljenih knjiga, uglavnom pjesničkih zbirki, ali i proznih djela od kojih se neka bave i povijesnom tematikom. Podatak da je bio i utemeljitelj dramske sekcije i da je aktivno sudjelovao u radu HKPD »Stjepan Radić« u Slankamenu, da je vrstan skladatelj, pjevač, recitator i govornik, da je član pjevačkog crkvenog zbora svoje sadašnje župe Gospe od anđela u Zagrebu, da je član najviših tijela Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, da je u zadnje vrijeme boravka u svom rodnom kraju zakoračio i u političke vode – oslikava svu ljudsku širinu, jednostavnost i svestranost Ivana Bonusa. 

VJERNOST ZEMLJI: Međutim, malo je poznato kako je Ivan Bonus ostao vjeran zemlji i poljoprivrednoj djelatnosti uz koju je bio vezan cijeli svoj život. »Mi, srijemski seljaci, ne možemo zamisliti život bez zemlje, ona je duboko u nama, iskonski je zapisana u našem genetskom kodu«, kaže Ivan. Ivan obrađuje zemlju iz zadovoljstva, ali i iz potrebe, jer mu ona znači život i egzistenciju i u novoj sredini u koju je došao nakon progonstva 1991. godine. »Kao utemeljitelj i jedan od čelnika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini bio sam trn u oku mnogima koji su podržavali velikosrpsku politiku, te sam u proljeće 1991. godine bio primoran napustiti svoj Slankamen i svoju obitelj te spas potražiti u Hrvatskoj. Nakon dolaska u Zagreb nisu mi dozvolili zamjenu svoje obiteljske kuće i 20 jutara zemlje, jer sam za njih bio državni neprijatelj, a prijetili su mi kako će svu moju imovinu konfiscirati i rasprodati«, sjeća se Bonus i kaže kako mu je početkom 1992. godine ipak pošlo za rukom zamijeniti kuću, ali ne i zemlju, koja mu je do današnjeg dana ostala nezamijenjena.

VELIKA VODA: U želji da sebi i svojoj obitelji osigura egzistenciju, ali i pronađe svoj duševni mir, kupio je u okolici Zagreba pola jutra zemlje, koja je tada bila vrlo jeftina, zatim još jedno jutro, a kasnije i ostatak, tako da danas posjeduje hektar zemlje na kojem je, kao pravi Slankamenac, odmah posadio voćnjak. »Budući da sam rođen na samoj obali Dunava, koji i danas teče mojim venama, tražio sam zemlju koja je pokraj neke velike vode. Naravno da u Zagrebu nisam mogao naći Dunav, ali sam zato našao Savu. Imao sam sreću i kupio zemlju uz nekoliko umjetnih jezera pokraj Save, kupio sadnice i napravio lijepi voćnjak«, priča nam Bonus i ponosno pokazuje plantaže jabuka i bresaka, koje su stare 12 godina i sada su pod punim rodom.

Kao novopečeni »posavski« seljak prvo je posadio plantažu jabuka, koje u okolici glavnog grada Hrvatske izvrsno uspijevaju, a zatim, kako mu »vrag nije dao mira« i breskve, kao u svom Slankamenu. »Moram biti iskren i reći da sam u početku bio oprezan i posadio tek nekoliko sadnica dobivenih od mog prijatelja, Slankamenca Ivice Rukavine, jer ih do tada u tom kraju nitko nije sadio. Na moje veliko iznenađenje te breskve su izvrsno rodile, jer u zraku ima dovoljno vlage od okolnih jezera, a i dosta je sunca. Čak bih se usudio reći da bolje rađaju nego u Slankamenu, jer je tamo često znalo biti suše, koja se uvijek nepovoljno odrazila na urod, a na mom ‘ranču’ u ovih 12 godina breskve niti jednom nisu ,omanule’, a nadam se da niti neće«, stručno nam svoje zadovoljstvo obrazlaže Bonus i napominje, kako ima više sorti posađenih breskvi – od ranih do kasnih. Za prodaju je »zadužena« Bonusova supruga Ana (rođ. Rukavina), također Slankamenka, koja ima svoju klupu, odnosno štand na zagrebačkoj tržnici Peščenica. Na naše postavljeno pitanje – uspijevaju li sami održavati plantažu, Ivan odgovara kako im puno pomaže sin Josip i snaha Marijana, koji žive u njihovoj obiteljskoj kući, i dodaje kako pokraj sina Josipa imaju i kćeri – Katarinu, koja živi u Trogiru, Jelenu, koja živi na otoku Visu i Maricu, koja živi u Osijeku. 

Kada je razgovor skrenuo na djecu baka Ana je, kao i svaka baka, odmah iskoristila prigodu i za kraj nam na brzinu nabrojila imena svojih deset unučadi: Valentina, Dario, Marija, Josip, Ankica, Antonija, Adrijana, Katarina, Elena i Ivan, uz napomenu, kako im je najmlađi unuk Ivan rođen prije tri mjeseca, a ime je dobio po svom djedu Ivanu Bonusu. 

Zlatko Žužić