Arhiv tekstova

Susret nogometnih reprezentacija Hrvatske i Njemačke na nedavno završenom Europskom prvenstvu posredstvom malih ekrana gledao je rekordan broj televizijskih gledatelja u Hrvatskoj, ali i veliki dio hrvatske dijaspore, koja ima mogućnost prijama TV signala Hrvatske radio-televizije. Sportski program HTV-a, na čelu s urednikom Brunom Kovačevićem (1967.), tijekom  lipnja neumorno je radio, proizvevši stotine sati emitiranog materijala po najvećim svjetskim standardima kvalitete televizijske produkcije.

 

HR: Na čelu ste sportskog programa HTV-a, po drugi put u svojoj profesionalnoj novinarskoj karijeri i vodite zasigurno najgledaniju produkciju, pokraj informativno-političke, Vaše matične kuće, no, za početak razgovora vratimo se malo u prošlost, u vrijeme Vaših početaka u sportskoj redakciji. Sjećate li se Vaših početaka među starijim kolegama i prve novinarske zadaće?

Uvijek se rado sjetim svoga prvoga novinarskoga uradka na HTV-u, danas već pomalo davne 1992. godine, kada sam radio prilog o jednom od ponajboljih igrača američkog nogometa – legendarnom qouterbacku Joe Montanni. Glede samih početaka u sportskoj redakciji, oni su bili jednaki počecima svih mladih novinara, a sadržavali su uobičajene pomoćničke poslove »rezervirane« za početnike. Bilo je tu, prvih nekoliko mjeseci, i pražnjenja pepeljara, nošenja papira, donošenja doručka i sličnih zadataka koji, osim motoričkih pojedinosti, nisu imali previše dodirnih točaka sa sportom...

HR: Poslije »uspješno« završenog redakcijskog  »pripravničkog staža« počeli ste dobivati i ozbiljnije novinarske zadaće.

Ispočetka sam počeo raditi manje vijesti i sudjelovati u izradi nekih reportaža, potom sam aktivnije počeo surađivati u sportskim vijestima za Dnevnik i postupno se počinjao stručno profilirati za određene sportove, koje sam počinjao stručno komentirati u televizijskim prijenosima – skijanje i tenis.

HR: U kojoj je mjeri profesionalni izbor sportskog »profiliranja« bio u proporciji ili, pak, disproporciji s osobnim afinitetima prema određenoj sportskoj grani?

Na početku, kada budući sportski novinar dođe na HTV, onda mora ispuniti jedan formular u kojemu treba naznačiti koje bi sportove volio pratiti. Gotovo 99,9 posto ljudi zaokruži tri najpopularnija sporta u nas: nogomet, košarku i rukomet, dok sam ja zaokružio: skijanje, plivanje i tenis. Kada se za to saznalo redom su mi svi, s određenim dijelom sablazni i podsmijeha, govorili kako sam strašno pogriješio i da nešto nije u redu sa mnom. Jer, u to vrijeme to su bili sportovi u kojima Hrvatska, izuzev Gorana Ivaniševića, i nije imala velikih zvijezda. Moj odgovor je bio kako je to moja  profesionalna vizija i prvi pikovi na »osobnom draftu«, da bi se na koncu ispostavilo kako su u pitanju sportovi u kojima je Hrvatska postala olimpijskim, svjetskim i europskim prvacima, osvajač Davisova kupa...

HR: Od spomenuta tri sporta, koji su zahvaljujući velikim hrvatskim sportašima proslavili Hrvatsku diljem planeta, ipak je skijanje, ponajviše zaslugama Janice Kostelić – najbolje svjetske skijašice svih vremena, obilježilo i Vašu profesionalnu karijeru sportskoga novinara. Dokumentarni film o njezinom životu i skijanju, čiji ste autor, prikazan je na desetinama svjetskih televizijskih postaja. Kako je uopće došlo do ideje za filmskim bilježenjem početaka karijere jedne od najvećih hrvatskih sportskih heroina?

U djetinjstvu sam se počeo aktivno baviti treniranjem skijanja, a moj prvi trener bio je upravo »Gips« (Ante Kostelić, Janičin otac, op.a.) koji mi je kasnije, kada su Janica i njezin brat Ivica započinjali svoju natjecateljsku  skijašku karijeru, sugerirao da obratim pozornost na njih, jer će biti veliki skijaši. Pozvao me je na neke treninge, a potom sam išao pogledati i jednu utrku u Italiji, na kojoj je Janica pobijedila i tada sam odlučio početi kamerom bilježiti njezin sportski razvoj. Bilo je to 1993. godine i odlučio sam ustrajati u toj svojoj viziji, niti ne sanjajući kako bi upravo Janica Kostelić jednoga dana mogla postati višestruka olimpijska i svjetska prvakinja.

HR: Koliko godina je »zabilježeno« na filmskoj vrpci i tko je sve imao prilike vidjeti Vaš film, za koji ste dobili prestižne svjetske nagrade?

Film prati događanja sve do Zimske olimpijade u Solt Lake City-ju i sadrži brojne zanimljivosti i video zapise brojnih Janičinih uspjeha tijekom 8 godina – razdoblja u kojemu je nastajao. Film je prikazan na 62 svjetske televizijske postaje, dobio je tri prestižne nagrade u kategorijama sportskog filma, a proglašen je i najboljim dokumentarnim filmom 2003. godine u Laussani, ocijenjenim od Međunarodnog olimpijskog odbora. Zanimljivo je spomenuti kako je film o Janici odnio pobjedu u konkurenciji filmova o Davidu Beckhamu i Michaelu Jordanu.

HR: Vratimo se u sportsku redakciju HTV-a i svakidašnji profesionalni angažman praćenja sportova za koje ste se profilirali tijekom proteklih godina. Imate li neku osobnu evidenciju o sportskim događanjima s kojih ste izvještavali?

Nemam neku preciznu evidenciju o svim sportskim događajima na kojima sam bio u svojstvu komentatora ili izvjestitelja, ali zato čuvam sve akreditacije i jednom, kada budem imao vremena, napravit ću točan popis. No, recimo kako sam bio na sigurno više od 300 raznovrsnih natjecanja, pet olimpijada, počevši od zimskih OI u Naganu (1998.) i svih OI do danas, te na 80 svjetskih i europskih natjecanja u sportovima koje sam pratio.

HR: Posao sportskog, posebice televizijskog komentatora, zbilja je specifična grana sportskog novinarstva. Koje osobine, po Vašem mišljenju, mora posjedovati dobar TV komentator?

Već sama uloga komentatora, bilo u pisanim ili televizijskim medijima, podrazumijeva potrebu za većom elokvencijom osobe  koja obavlja ovaj posao. Komentator mora biti široko obrazovan, imati jednu lepezu različitih profila u svojoj glavi, kako bi mogao uspoređivati događaje koje komentira. Dosegnuti status komentatora jednostavno znači i potvrdu uspjeha u karijeri, i upravo zbog toga bi komentatori u sferi sporta trebali dolaziti na tu poziciju tek u dobi od trideset i više  godina, nikako ranije. Sportski komentator mora biti izuzetno obrazovan o sportu koji komentira, te imati, ponavljam, sposobnost uspoređivanja toga sporta s drugim sportovima, mora biti aktualan, imati ugodan glas koji ne iritira gledateljstvo (slušateljstvo).

HR: U kojoj mjeri sportski komentator mora biti »brz« i pravovremeno tonski pratiti sliku koja u tom trenutku ide na televizijskim ekranima, a pritom činiti što manje pogrešaka u govoru (lapsusa)?

Lapsusi su sastavni dio ovoga posla, baš kao i pobjede i porazi kod sportaša, uvijek će ih biti i od njih se jednostavno ne može pobjeći. Oni se mogu tolerirati ukoliko su nastali kao plod određene situacije, poput, recimo, povišenih emocija u nekim odlučujućim trenucima sportskog događaja koji se prenosi, a nikako ukoliko su plod novinarske nepripremljenosti. Sportski komentator se mora temeljito i svakodnevno pripremati za posao koji radi, primjerice, za jedan teniski susret koji ću raditi minimalno se pripremam barem sat i pol, nastojeći prikupiti što više podataka, koji bi mi trebali biti od koristi tijekom prijenosa. Komentatoru se ne smije dogoditi da ne zna neke stvari, ne prepoznaje osobe koje su u gledalištu uhvaćene okom kamera, nije u tijeku onoga što se događa na terenu. Mora stalno gledati u monitor, jer to je ono što gledatelj vidi doma na televizijskom ekranu, ali s druge strane u određenim momentima mora i šire sagledati stvari, kako bi mogao gledateljstvu prenijeti i određenu širinu onoga što se događa oko terena, a što gledatelj nije u mogućnosti vidjeti.

HR: Kako reagirate u trenucima velikih slavlja i sportskih pobjeda hrvatskih sportaša?

U tim trenucima jednostavno puštam svoj instinkt da me vodi. Primjerice, u slučaju velikih uspjeha Janice Kostelić, koje sam komentirao, na oči bi mi dolazile sve one slike iz prošlosti kada je ona  skupa s bratom i ocem prolazila najteže razdoblje »sportske neimaštine«, kada su jednom, primjerice, »prodali« skije za benzin kako bi uopće mogli doći do skijališta, kako su spavali pod šatorom na planini, jer nisu imali za sobu i sl. I osobno mislim kako je u mom slučaju ta emotivna crta bila nešto naglašenija tijekom komentiranja prijenosa osvajanja olimpijskih medalja, no, činjenica je kako i svakog drugog čovjeka takva situacija znatno više ponese i tada je, ponekad, vrlo teško kontrolirati emocije. Slično sam se osjećao kada su Ljubičić i Ančić osvajali broncu u paru na OI u Ateni 2004. godine. 

HR: Koji bi trenutak izdvojili kao najupečatljiviji u Vašoj dosadašnjoj karijeri sportskog komentatora?

Nakon zbilja mnogo velikih događaja i uspjeha hrvatskih sportaša, koje sam pratio u ulozi komentatora, teško mi je odlučiti za samo jedan trenutak. Poglavito, ima ih nekoliko i oni su, ponajprije, vezani uz skijanje. Bila je to sljemenska utrka u kojoj je Janica vozila bez štapa i uspjela stići do pobjedničkog podija, srebro Ivice Kostelića na OI, podij za Anu Jelušić...

HR: Je li urednička funkcija u sportskom programu HTV-a, na određeni način, također upečatljiv trenutak Vaše profesionalne karijere?

Moglo bi se tako reći u ovom trenutku, no, podsjetio bih kako sam već i prije u razdoblju od dvije i pol godine bio na mjestu urednika sportskog programa, ali sam tada odstupio s pozicije, jer se nisam slagao s vrhom kuće u svezi s daljnjom koncepcijom i tretmanom sporta na HTV-u. Bilo je to 2004. godine u ljeto, a sada sam bio pozvan na razgovor od strane novog čelništva televizije i, nakon što sam im izložio svoju viziju glede sporta na Hrvatskoj televiziji i potrebu za jačim tretmanom i angažmanom jednog od najprepoznatljivijih hrvatskih »produkata i proizvoda«, oni su pristali i ponovno sam preuzeo mjesto urednika sportskoga programa.

HR: U čemu se ogleda Vaša koncepcija i zamisao glede uređivanja sportskog programa na HTV-u?   

Moja je osobna želja biti prvim sportskim urednikom u Hrvatskoj koji će oformiti sportski kanal, program koji bi sadržavao najmanje 90 posto sporta. Svoj program sam predao još prije godinu i pol, a sada se čeka da Hrvatska završi poglavlje o medijima u pregovoru s EU i tada bi se krenulo u finalizaciju toga projekta.

HR: Tijekom proteklih godina Vašeg uredničkog angažmana prepoznatljiv je i format sportsko-zabavne kombinacije, koja se u specijaliziranim emisijama njeguje na HTV-u.

U biti to nije nikakvo »otkrivanje tople vode«, jer takvi formati postoje već dugo, a ja sam ih počeo gledati za vrijeme svog boravka u SAD i volim ih i danas gledati, primjerice, na talijanskoj televiziji RAI. Nažalost, na našim prostorima je dugo bilo uvriježeno mišljenje kako je zabava-zabava, a sport-sport, i u vrijeme svog prvog uredničkog mandata sam pokušao u emisijama »Živi zid« i »Na domaćem terenu« pokazati kako može kvalitetno izgledati spoj spomenute kombinacije. Gledatelji su to dobro prihvatili, zabilježena je velika gledanost i sve je to kulminiralo tijekom proteklog Europskog nogometnog prvenstva i emisijom »Volim nogomet«.

HR: Koliko je ljudi radilo na emisiji »Volim nogomet«, koja je uz izravne prijenose iz Austrije i Švicarske, posve obilježila trajanje Eura 2008?

Na realiziranju programa koji je trajao i više od osam sati dnevno sudjelovalo je oko 200 ljudi, uz 46 novinara i tehničara na terenu. Službeni podatak glede brojke emitiranih sati iznosi točno 222 sata, koje su mogli vidjeti gledatelji HTV-a. No, jamačno najvažniji podatak glede cijele »priče« je potvrđeni podatak kako je zabilježena rekordna gledanost u povijesti Hrvatske televizije. Srušeni su rekordi u gledanosti prijenosa i emisija, a u danu kada su igrale Hrvatska i Njemačka zabilježena je nevjerojatna gledanost od 96 posto, što znači da su gotovo svi koji su imali televizijske prijamnike u to vrijeme gledali program HTV-a. Po tzv. »sheru« gledanost susreta hrvatske nogometne reprezentacije bila je negdje oko 83 posto, dok je emisija »Volim nogomet« bilježila zavidnih 50 posto gledanosti.

HR: Nakon uspješno obavljena posla s Europskim prvenstvom u nogometu na redu je sljedeći veliki projekt, predstojeće OI u Pekingu. Koliko će ljudi sudjelovati na realizaciji prijenosa iz Kine?

U Kini će nas biti 28, od toga 10 novinara, dok je ostatak ekipe tehničko osoblje. Olimpijski studio će ovoga puta biti u Zagrebu, jer zbog vremenske razlike ne bi bilo svrhe i isplativosti raditi programe toga tipa. Inače izravni televizijski prijenosi bit će na programu od 4 sata izjutra sve do 16 sati poslije podne. Potom će tijekom poslijepodneva biti još dva sata snimki dnevnih sportskih događanja, a navečer od 21 do 22:30 sati bit će emitiran program iz olimpijskog studija u Zagrebu. U svakom slučaju sve najznačajnije i najzanimljivije s Olimpijade u Pekingu bit će u našem programu. 

g