Arhiv tekstova

Novinare i dalje tuku na sve strane. Tuku ih i ubijaju na ratom zahvaćenim područjima, u Iraku i Afganistanu, ali i u Somaliji, Pakistanu, Meksiku, Rusiji, Eritreji, na Filipinima… Tuku ih i po Srbiji. I po Hrvatskoj. 

Novinare je izgleda najlakše naciljati za metu. Moćnima smetaju, jer su veza između strogo skrivanih tajni i – javnosti. Glasonoša je ionako oduvijek bio kriv.

OBEĆANJA NE POMAŽU: Ovoga je tjedna u Zaječaru (Srbija) počelo suđenje napadačima na novinare, koji su pokušavali raditi svoj posao nakon ubojstva izvjesnog Saše Stojkovića na tamošnjem bazenu. I dok tužitelj smatra kako su novinari napadnuti dok su obavljali službenu dužnost, odvjetnik okrivljenih obranu svog klijenta gradi pozivajući se na zakon prema kojem novinari nisu službene osobe.

»Poslije suđenja pitala sam odvjetnika okrivljenih znači li to, budući da mi nismo službene osobe, kako nas može maltretirati i tući tko, kad i gdje hoće? On je odgovorio kako je to prema zakonu upravo tako«, izjavila je novinarka Glasa javnosti Slavica Marković.

Ovih se dana dogodio još jedan drastičan incident, kada je prilikom prosvjeda zbog uhićenja Radovana Karadžića u Beogradu napadnut snimatelj TV B92 Boško Branković. U napadu mu je slomljena potkoljenica, a sve je snimila upravo njegova kamera, pa je snimka obišla planet. Cijeli je svijet vidio napadača u akciji, no policiji je ipak trebalo čak pet dana kako bi ga uhitila.

U Srbiji su, inače, brojni primjeri napada na novinare, pa i neriješenih ubojstava – Dade Vujasinović, Slavka Ćuruvije, Milana Pantića. Neriješen je i više od godinu dana star slučaj bombaškog napada na stan novinara Vremena Dejana Anastasijevića. Niti obećanja i zaklinjanja najviših državnih dužnosnika nisu pomogla. Sve je još uvijek pod velom tajne.

Prošlu je 2007. godinu na svjetskoj rang listi slobode medija, koju objavljuje prestižna profesionalna novinarska organizacija Reporteri bez granica, Srbija završila na 67. mjestu. To mjesto, u konkurenciji 169 zemalja ne djeluje suviše loše, kao niti ocjena, odnosno broj negativnih poena koje je Srbija dobila – 21, u usporedbi s preko 100 onih na kraju liste: Iranom, Sjevernom Korejom, Eritrejom. 

Naravno, nema smisla uspoređivati se s najgorima, ali niti s najboljima – skandinavskim i zapadnoeuropskim zemljama. No, vrijedi naglasiti kako je Slovenija na 21. mjestu (6,50), Bosna i Hercegovina na 34. mjestu (11), Makedonija na 36. mjestu (1150), Hrvatska na 41. mjestu (12,50) i Crna Gora na 58. mjestu (19). Srbija je tako, na začelju zemalja bivše države.

PRITISAK NA ISTRAŽIVAČE: Hrvatska je na sličan način natkriljena sjenom. Nedavni pokušaj ubojstva novinara Jutarnjeg lista Dušana Miljuša također je, makar pred TV kamere, izveo premijera i ministra policije, koji su se zgrozili i obećali istragu, ali za sada – figa. Posljednji broj lista Novinar, glasila Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske, dobrim je dijelom posvećen napadima na »poslenike sedme sile«. Naslovi na prvim stranicama upravo su upečatljivi: Štrajk novinara nije prijetnja praznom puškom, te Treba li mijenjati medijske zakone. Objavljena je i Bijela knjiga, s kronologijom napada na novinare i vlasnike medija u Hrvatskoj od 1992. do 2008. godine. Registrirano je 38 takvih napada i prijetnji novinarima i njihovim obiteljima. 

»Iako ova problematika nikada nije sustavno obrađena, do sada prikupljeni podaci pokazuju da je u Republici Hrvatskoj na djelu sustavni pritisak na novinare istraživače, koji se bave razotkrivanjem sprege gospodarskih interesnih lobija, organiziranog kriminala i politike«, kažu u zajedničkom priopćenju predsjednik HND-a Zdenko Duka i predsjednica Zbora istraživačkih novinara HND-a Renata Ivanović. »Pritisci i napadi na novinare početkom devedesetih godina većinom su se događali zbog istraživanja tema ratnih zločina i pljačke u pretvorbi i privatizaciji. Od kraja devedesetih godina do danas, zamjetni su pritisci, šikaniranja i napadi na novinare koji pokušavaju razotkriti korupciju u gospodarstvu, pravosuđu ili državnoj vlasti na svim razinama – od lokalne do državne, ili ukazati na djelovanje organiziranog kriminala i njegovo infiltriranje u legalne poslove«.

VELIKI I MALI: U javnosti se, na žalost, bilježe samo drastični primjeri ograničavanja novinarske slobode. Pamte se ubojstva, pokušaji ubojstva, teški napadi, premlaćivanja, javno izrečene prijetnje. Udarci ispod stola, »dobronamjerna« upozorenja i »prijateljski« savjeti zauvijek ostaju tajna. Što je medij za koji novinar izvještava veći i utjecajniji, to je i mogućnost alarmiranja javnosti veća. I obratno. Novinare malih medija, osobito u malim sredinama, najlakše je zastrašiti. I najteže zaštititi. 

Zbog toga je iz novinarskog ceha odavno predložena izmjena zakona, po kojoj bi se i napad na novinare tretirao kao napad na službene osobe, no, do sada se nije maknulo od početne inicijative. Možda i zato, što bi time put od tajnovitosti do javnosti bio značajno skraćen. A to nikako nije cilj onih koji nešto kriju.

Z. Perušić