Najveća misterija Milo-ševićeve ere (straho)vlada-nja je prošlog vikenda konačno razriješena. Policija je pronašla i iskopala ostatke tijela Ivana Stambolića, nekadašnjeg visokog partijskog dužnosnika i predsjednika Predsjedništva Srbije, otetog i ubijenog 25. kolovoza 2000. godine. Mjesec dana pred izbore na kojima će Milošević definitivno napustiti srbijansku političku i vladajuću scenu, Stambolića su »crvene beretke«, ta čudovišna mašinerija zločina, na trim - stazi u Košutnjaku ugurale u bijeli kombi, odvezle na Frušku Goru, likvidirale i bacile u unaprijed pripremljenu jamu sa živim krečom.
U stvari, prave misterije nikad nije ni bilo. Ivanovi najbliži, prijatelji, nekadašnji saradnici i poznavaoci Miloševićeve tehnologije vlasti znali su od samog početka da je Stambolić otet ne da bi bio čuvan već likvidiran. Postojala je, doduše, izvjesna nada, ali je ona više služila da ne bi i ovaj zločin vremenom prekrila specifična zavjera šutnje i ignoriranja.
»Da bi Slobodan Milošević došao, Ivan Stambolić je morao otići. A da bi Slobodan Milošević otišao, Ivan Stambolić je morao i fizički nestati. Već te okolnosti govore da postoji linija koja njih dvojicu razdvaja. Ma kakva bila ocjena Ivana Stambolića preko te linije, ona ne može relativizirati zločin nad njim. Dugo pripreman i cinično čisto izveden. Ali, i taman tako da se nikad ne zaboravi.«
Ove riječi zapisala je, veljače prošle godine, Latinka Perović u uvodu knjige kojom je, analizirajući život i sudbinu Ivana Stambolića, vrlo sugestivno prezentirala prirodu i anatomiju jednog zločinačkog vremena. Njena knjiga »Korijen zla«, inače, napisana je pod motom Stambolićevih riječi izgovorenih 17. lipnja 2000. godine, malo više od dva mjeseca prije nego što će ga Miloševićevi eskadroni smrti likvidirati i baciti u jamu:
»Ovdje je davno poništena granica između života i smrti... A kada se ta granica jednom prijeđe, granice više nema.«
Proročanski, kakvi vremenom postaju ljudi koji su za sobom vukli težak teret trauma, nepravdi i tragedije, Stambolić je – prkoseći opasnostima, svijestan da se od zla teško može pobjeći, ali mu se bar može suprotstaviti – ispisao je posljednje poglavlje svoje ranije objavljene knjige »Put u bespuće«. Njome je srpski nacionalizam označio kao osnovni korijen zla, njegovo inicijalno leglo. Taj njegov završni političko - oporbeni angažman, nakon petogodišnje uporne šutnje i postosmaškog progonstva, bit će, u stvari, podloga za izricanje smrtne presude. Odstranit će ga – po drugi put od 1987., surovije no ikad, poput razjarene divlje životinje koja čereči svoju žrtvu – one iste sile mraka i smrti koje su nakon monstruozne 8. prevratničke, sjednice i Stambolića i Srbiju i njene susjede bacile u agoniju i neviđenu tragediju.
Stambolić je za njih – iako re-lativno usamljen i uz neskrivenu rezerviranost lidera srpskih nacional(ističkih)nih oporbenih stranaka prema »reprezentima komunističke ideologije« – bio veća prijetnja od same oporbe. Ne samo zato što je bio siguran, što je, za razliku od većine Miloševićevih protivnika, znao prepoznati ono što drugi ili nisu mogli ili nisu htjeli (naciona-lizam), suštinu zla koje je nacional-socijalizam izazvao, već i zbog toga što je je izuzetno dobro poznavao pravu prirodu svojih dželata. Te iste, 2000-te godine, kada se samo naslućivalo da bi Stambolić mogao izići Miloševiću ponovo na megdan (iako on to nikad javno nije potvrdio), ovog puta bez uzmicanja i defanzivnosti poput 87., glavni ideolog, burevjesnik naših nesreća, drugarica sa »cvijetom u kosi«, ispisivala je, sada ne više polititčku, već smrtnu presudu:
»Nije nam glavna opasnost oporba. Lako ćemo s njom. Najveća prijetnja dolazi nam od povampirenih snaga Osme sjednice za koje smo mislili da su poražene.«
Tako je govorila Mira Marković na sjednici Glavnog odbora JUL, neposredno pred rujanske izbore i prije nego što će plaćene ubojice u službenim državnim uniformama ispuniti nalog. Ivan Stambolić je završio u jami sa krečom, s neispisanom, ali prepoznatljivom porukom da suvremenu, demo-kratsku i tolerantnu ideju i ljude koji ih pokreću i time postaju prijetnja za vladajuću imperiju zla, treba što dublje zakopati, sagorjeti kako od njih ništa ne bi ostalo i kako ne bi uskrsnuli. Vjerovali su tvorci i kreatori ovog dugotrajnog i permanentnog zločina da su vječni, neprikosnoveni, faraoni kojima je sve od boga dozvoljeno, gospodari života i smrti. Taj pomračeni um nije mario za narode, ni za države, još manje za pojedince. Njemu su tuđi životi bili samo fleke na odijelu ili haljini koje je valjalo na svaki način ukloniti. Poslije svega, ipak, pravo pita-nje nije tko, već – što je ubilo Ivana Stambolića?
