Arhiv tekstova

Začuđujuće objedinjavanje gra-đana hrvatske nacionalnosti u Vojvodini, ili da budemo precizniji objedinjavanje kulturno - političke elite Hrvata na ovim prostorima dogodilo se tijekom i nedugo nakon prošlog proljetnog posjeta Subotici ministra vanjskih poslova Repub-like Hrvatske Tonina Picule. Tom je prigodom, pozdravljajući viso-kog gosta za govornicom svečane dvorane Gradske kuće dopredsjednik Općine Bela Tonković najavio otvaranje odjeljenja na hrvatskom jeziku u osnovnim školama, istaknuvši kako se radi o prvom koraku na putu k školovanju mla-deži hrvatske nacionalnosti od predškolskog uzrasta do sveučilišta.

Ranije, stidljivo pominjanje mogućnosti školovanja na hrvat-skom jeziku tom je gestom prom-ptno postavljeno u red prioriteta, neovisno o stranačkoj ostrašćenosti koja karakterizira odnose u hrvatskoj zajednici. Rezultat? Od prvog rujna prošle godine počela je nastava na hrvatskog nastavnom jeziku.

Međutim, prije sagledavanja početnih rezultata ovoga pothvata osvrnut ćemo se na dosadašnju praksu i regulativu u svezi obrazovanja i odgoja na manjinskim jezicima. Republika Srbija je do skorih vremena vlastitim građanima garantirala pravo na obrazova-nje na većinskom srpskohrvatskom kasnije srpskom jeziku, te na jezicima narodnosti. U praksi to je omogućavalo školovanje, na jeziku po izboru roditelja, budućeg učenika pod uvjetom razmjerno visokog postotka ne - jugoslavenske nacio-nalne skupine koja tradicionalno živi u Republici.

Miloševićeva era obilježena je smanjenjem broja učenika i reduciranjem broja odjeljenja, te osiromašenjem programa iz predmeta od nacionalnog značaja za učenike koji pohađaju takvu nastavu. No, nikada nije bilo postavljeno pitanje ukidanja odjeljenja na manjinskim nastavnim jezicima, izuzmemo li bugarsku manjinu. 

Nove manjine jugoslavenske provenijencije školovale su se na srpskom jeziku, pa je sukladno tome početkom devedesetih godina izvršena promjena imena jezika.  Alternativno, u mješovitim sredinama roditelji su mogli izabrati nastavu na jeziku pojedinih manjina, ali se to dešavalo iznimno. Niti govora nije moglo biti o hrvatskom ili bošnjačkom jeziku. Ustavno definirana kao država svih svojih građana Srbija, odnosno SRJ, do ratificiranja Okvirne konvencije za zaštitu sloboda i prava nacionalnih manjina, nije poznavala zaštitu kolektivnih manjinskih prava. Pristupanjem Okvirnoj konvenciji vlasti SRJ, sadašnje Zajednice Srbije i Crne Gore pripremile su teren donošenju Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Mislimo li konkretno o hrvatskoj zajednici, primjena odre-daba ovoga Zakona pridonijela je formiranju Hrvatskog nacionalnog vijeća, koje istina nema prerogative kulturne autonomije, ali ima neizostavnu funkciju u oblastima službene uporabe jezika, informiranja, kulture i obrazovanja.

Od nedavno osnovanog Vijeća, odnosno njegovog odjela za obrazovanje, očekuje se pomoć u izradi programa za predmete od značaja za nacionalnu kulturu Hrvata, ali i pomoć u osnivanju, razvoju i koordiniranju udruga prosvjetnih djelatnika koji se bave nastavom na hrvatskom jeziku. Jedan od neza-obilaznih poslova Vijeća bit će rad na osnivanju odjeljenja na hrvatskom jeziku u srednjim školama, kao i otvaranje lektorata i počinjanje nastave na učiteljskim fakultetima. Pored toga, nužno je imati savjetnike za jezik i književnost, iz razloga što kvaliteta nastave na ovom jeziku ni po čemu ne smije zaostajati u odnosu na nastavu na drugim jezicima. 

Nastava na hrvatskom nastavnom jeziku u redovnim osnovnim školama za sada je zastupljena samo u općini Subotica, u četiri škole i to od ove školske godine. Pravo je utvrđeno Zakonom o osnovnoj školi i Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Četiri odjeljenja na hrvatskom jeziku pohađa 54 učenika. Pored toga u općini Apatin održava se izborna nastava iz predmeta hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. Ovu nastavu pohađa osam učenika prvog razreda. Jedno odjeljenje predškolske ustanove u Subotici održava nastavu na hrvatskom jeziku, a pored toga u nekoliko odjeljenja postoje mješovite grupe gdje se uz srpski koristi i hrvatski jezik.

I pored izvjesnih problema u prvoj godini  može se očekivati kako će ovaj još uvijek novi pot-hvat biti plodonosan, a u cilju normalne integracije mladih građana hrvatske nacionalnosti u državi u kojoj sve do nedavno hrvatska zajednica ne samo da nije bila ravnopravna, već su joj spočitavana prava na vlastiti jezik i nerijetko na nacionalno izjašnjavanje. Samo od takvih briga rasterećeni građani moći će riješiti dilemu žele li nastaviti školovanje i profesionalnu afirmaciju u zemlji ili inozemstvu.

Pred već spomenutim Hrvatskim nacionalnim vijećem predstoji zadaća da skupa s republičkim Ministarstvom za prosvjetu i Pokrajinskim sekretarijatom za kulturu i prosvjetu izradi što kvalitetnije nastavne programe, zatim da se napišu što kvalitetniji udžbenici i da se pronađe odgovarajući nastavnički kadar. S obzirom da se radi o mladoj instituciji, možemo se nadati  kako će se ubrzano preva-zići prva nesnalaženja, jer vremena za polagani rad nema. Od prvoga travnja do 31. svibnja vrši se upis, odnosno evidentiranje učenika u prve razrede osnovne škole, a budući prvaci, uz njihove godinu dana starije kolege, trebali bi predstavljati začetak kontinuiteta nastave na hrvatskom nastavnom jeziku. Zaduženima za ovu problematiku na ruku ide spremnost roditelja da upišu svoju djecu u odjeljenja na hrvatskom jeziku, a pri tome na treba zanemariti či-njenicu da je javnost već naviknuta na postojanje ovih odjeljenja.

Hoće li šansa biti iskorištena?

Nadajmo se!  

                            

Autor je zastupnik u Skupštini APV i direktor OŠ u Tavankutu