Arhiv tekstova

Kako bismo razumjeli Dužijancu, koja je u srcu svakoga Subotičanina i svih ljudi koji je doživljavaju kao svoju, trebamo razumjeti poruku i moć tradicije. Etimološki tradicija znači »predavanje« ili »prenošenje«. Ona katkad znači sam proces prenošenja, a ponekad sadržaj onoga što se prenosi. Svi se slažu da se ni jedna zajednica ne može ni konstituirati niti opstati bez neke tradicije. Ako čovjek nije ukorijenjen u tradiciji, on gubi identitet i ne može znati kakva će mu biti budućnost. Ali, čovjekov odnos prema tradiciji ne bi se trebao svesti na puko prihvaćanje i ponavljanje tradicije. Međutim, još je važnije uočiti da je to živo prenošenje duhovnog i kulturnog bogatstva s jednog na drugi naraštaj, ne toliko kroz pisane dokumente, nego usmeno i preko običaja. 

Već je nekoliko puta ponovljena činjenica da je osjećaj zahvalnosti temeljni osjećaj čovjeka, napose čovjeka vjernika. Najmoćnija riječ koja smekšava svako srce je upravo riječ »hvala«. 

TEMELJNI OSJEĆAJ ČOVJEKA: Posve je jasno da to hvala postoji u liturgiji Crkve od samoga početka, te se i sama Crkva u nekom smislu može svesti na pojam zajednice koja slavi Boga. Sjetimo se da je najveće otajstvo kršćanske vjere i liturgije upravo euharistija, a ta riječ potječe od grčke riječi zahvala. Sretan sam što se u ovom članku mogu poslužiti mislima velikoga pape, sluge Božjega Ivana Pavla II. koji je u jednoj svojoj homiliji otprilike ovako razmišljao: »Euharistija je hvalbena žrtva. Bitno usmjerena punom zajedništvu između Boga i čovjeka, euharistijska žrtva je izvor i vrhunac svega bogoslužja Crkve i cijeloga kršćanskog života. U toj žrtvi davanja hvale, izmirenja, prošnje i pohvale vjernici sudjeluju s većom punoćom, kada ne samo daruju Ocu cijelim srcem, u zajedništvu sa svećenikom, svetu žrtvu i u njoj same sebe, nego također primaju samu žrtvu u sakramentu«. Kada tako razmišljamo, onda nije nikakvo čudo što je u duši vjerničkoga puka zahvalnost tako visoko cijenjena. Međutim, duša naroda, koja je uvijek maštovita, a proizlazi iz konkretnih okolnosti, tu zahvalnost utjelovljuje. Tradicija je, dakle, nešto što se mora uočiti u biti samoga čovjeka i u biti jednoga naroda. Rekao bih da je čovjek »biće u lancu«. Naime, svatko od nas ima nekoga ispred sebe, a da bi ostao i opstao, ostavlja svoje potomstvo iza sebe. Gdje se prekine jedna karika, tamo se prekida sam život. S tradicijom je slično. Ona je predaja. Predaje se s koljena na koljeno. Ako se i ovdje prekine jedna »karika«, tradicija prestaje, pa i umire. Okolnost nastanka i opstanka tradicije je povoljnija nego samoga života, jer je ne nosi pojedinac nego zajednica. Međutim, u našem vremenu, koje je brzo i dinamično, svaka je tradicija u opasnosti. Zašto? Zato jer se okolnosti života izvanrednom brzinom mijenjaju, postoji opasnost da se ne primijeti pojedina tradicija, a u času kada je postala neprimjetna, ona postaje prošlost. 

VELIKA ODGOVORNOST: Pred našom generacijom stoji velika odgovornost. Tradicija se treba istraživati, upoznavati i trebaju se educirati novi naraštaji. No, educiranje novih naraštaja ne može biti verbalno i pojmovno, ono mora biti događaj. Tradicija se ne prenosi pričom, nego životom. Stoga se tradicija treba »događati«. Značaj tradicije oko Dužijance je upravo u tome što se Dužijanca trajno »događala«. Bilo je vremena kada se dovela u pitanje zbog jednih ili drugih okolnosti, ali je u srži uvijek ostala snažna poruka i potreba. Ta dugotrajna tradicija, koja se oprla svim kušnjama, može se tumačiti samo činjenicom da je tradicionalna proslava zahvale postala predmet srca i savjesti, a ne tek manifestacije i puke ceremonije. 

DUŽIJANCA JE ZADAĆA: Običaj je nešto slabiji pojam, jer se on ritmički događa iz vremena u vrijeme, ali je vezan baš na vrijeme. Sretni spoj da je Dužijanca vezana uz događaj i vrijeme, a postala iz običaja, prerasla je u tradiciju. Sada mijenjati običaj značilo bi prekidati tradiciju, a to bi bilo jednako svojevrsnoj »smrti« jednog identiteta. Identiteta zahvalnosti koji definira bogatstvo čovjekove nutrine duše. Stoga je upravo njegovanje običaja i ugrađivanje u tradiciju, ali sada već vrlo svjesno, planski i programatski stvaranje jednoga mentaliteta s kojim se može identificirati i ovaj grad i narod. Stoga je Dužijanca zadaća. Tko to ne razumije, odbacuje mogućnost koja je svojim bogatstvom i ljepotom poruka i izričaj vrijednosti jednoga naroda. Odreći se vrijednosti svojega naroda znači poreći sebe. Stoga je potreba odgoja i upoznavanja običaja i čuvanja tradicije dužnost svakog svjesnog i savjesnog člana ove zajednice. I još nešto. Čuvanje i njegovanje mogu činiti samo oni, koji poznaju datosti i imaju mogućnost pravilnoga tumačenja i prenošenja. U tom procesu se ne može gledati interes ni pojedinca, ni manje grupe, pa čak ni nositelja pojedinog običaja i tradicije, nego je to opće dobro i treba se pristupiti njegovanju općega dobra sa savješću koja je vrlo odgovorna, jer ulazi u izgradnju budućnosti.                                              g