Arhiv tekstova

U kratkom su se vremenu u hrvatskoj književnosti pojavila dvije knjige sa zajedničkom poveznicom grada i sjećanja kao temeljnih motiva. Prvi od njih, »Grad u zrcalu« Mirka Kovača, evidentirao  je događaje i vrijeme u kraju u kojem je pisac odrastao, uvjerljivo ukazujući na »predjele djetinjstva kao nepresušno vrelo umjetničkoga stvaranja«. Druga knjiga znakovita naslova »Pustinje« izašla je ispod pera dubrovačkog pisca Rade Jarka i predstavljena kao »potraga za lirikom jednog davnog djetinjstva, izgubljenog vremena i grada«.

Rade Jarak rođen je u Dubrovniku 1968. Diplomirao je slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Također, studirao je u Splitu i Sarajevu. Objavio je romane: »Kiša« (2001.), »Sol« (2003.), »Duša od krumpira« (2005.), »Enciklopedija očaja« (2006.). Objavio je zbirku priča »Termiti i druge priče« (2002.) te zbirke poezije »Demon u pari kupaonice« (2000.) i »Vlak za Bangalore« (2001.).

Prije no što su objavljene u formatu knjige »Pustinje« su se pojavile u integralnom obliku u časopisu Europski glasnik. Tim »umnažanjem« objavljivanja, baš kao i odabranim žanrom i tematikom, Jarkove »Pustinje« u domaćem su kontekstu usporedive s romanom »Simurg« Stanka Andrića.

DJETINJSTVO I DUBROVN-IK: Peti roman ovog zanimljivog autora nudi nam temu djetinjstva i nekoliko značajnih motiva, koji ga razgranato šire. Među njima su svakako najznačajnija sjećanja na to doba ljudskog života u kojem se sve čini drukčijim nego što doista jest, dok je drugi bitan motiv sjećanje na  Dubrovnik, grad što se u Jarkovu djelu pretvara u pozornicu na kojoj će se nizati slike jednog života. Polazeći od motiva koji su probudili asocijaciju na Mirka Kovača, sa svakim ćemo pročitanim retkom otkrivati zanimljivo i osebujno tkivo teksta, koji pruža pravi užitak čitanja. U njemu se praznina pustinja uspješno popunjava sjećanjima, ostavljajući dovoljno argumenata za tvrdnje, kako je ljudski život zapravo onakav kakav je ostao trajno pohranjen u uspomenama.

Zanimljivo je i autorovo promišljanje u ovom svojevrsnom »bildungromanu« o sjećanjima pohranjenim na fotografijama. U knjizi ćemo ih sretati, bilo kao dokaze postojanja, bilo pretočene u riječi što fotografsku točnost dovode u sumnju. O njima autor, primjerice, zapisuje: »I kada ljudi umru, tridesetak godina kasnije, kada sjećanja njihovih najbližih izblijede, od njih ostaju samo stare fotografije, višak u svijetu – nepoznati odbačeni grafizam, koji nikome ništa ne znači. I kada ljudi odu, njihovi duhovi izblijede – što ostaje? Ništa.

A fotografija je tek blaga oscilacija svjetlosti na fotografskoj ploči, tek neznatna promjena svjetla, šara koju bi neko buduće opće svjetlo moglo uništiti i stopiti s vječnim. S ništavilom«.  

SLIKARSKO OKO: Za čitateljevu komunikaciju s književnim tekstom važan je podatak upravo onaj o njegovu školovanju, jer na mnogim će mjestima biti pozvan gledati svijet autorovim slikarskim okom. I slažući svoju fikcionalnu autobiografiju od slika naizgled nevažnih sitnica (kakva je, primjerice, tetina singerica ili batić za meso), Jarak svijet svodi za bogatstvo boja i oblika. Na taj način čitatelj će dati prednost onom osjetilu za koji je prijemljiviji, ali će punina i uvjerljivost slika, koje tvore jedan svijet, omogućiti doživljaj potpunog uranjanja u vrijeme koje je prošlo. 

Sam je autor na zanimljiv način pojasnio neodoljivu privlačnost književnosti u odnosu na druge umjetnosti: »Na pisanje me, pokraj dubinskih i nesvjesnih, ili još nedovoljno osvještenih poriva, između ostalog motivirala i ova savršena mogućnost koju pruža književnost i roman, kao nijedna druga vrsta umjetnosti. Naime, roman vam daje mogućnost da unutar njegovih korica kreirate savršen svijet, a već u drugoj knjizi taj svijet može biti potpuno drukčiji, kao da ga je pisala druga osoba. To je bio moj problem u slikarstvu, naslikao bih jednu sliku i bio zadovoljan, međutim, druga je bila dobra, ali nije se uklapala s prvom, i onda sam shvatio da je upravo književnost, baš roman, rješenje za mene. Iako je, naravno, ta odluka vjerojatno ključala ispod površine moje svijesti, ja je nisam bio do kraja shvatio«.

Upravo to čini se dovoljnim motivom za pristup knjizi i otkrivanje čarobnih mogućnosti koje se rađaju u spoju riječi, slika i zvukova, a kao krajnji rezultat obećavaju »sentimentalna putovanja-slike iz prošlosti, provučene kroz elegične tonove prolaznosti (nekada jednog ljeta, nekada i čitavog života) i svijesti o tome kako više ništa nije kao prije«.                                g