Arhiv tekstova

Branko Ištvančić je rođen 1967. godine u Tavankutu, gdje je završio osnovnu školu, a potom srednju školu u Subotici. Kako mu je želja bila baviti se filmom, upisao je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, nakon koje je počeo živjeti svoje, još dječačke snove – snimati filmove. Ištvančić, koji danas živi i radi u Zagrebu, ovih je dana boravio u Tavankutu i Subotici, gdje je nastavio snimanje svojeg filma »Od zrna do slike«.  

Razlog ovog Vašeg dolaska u Tavankut i Suboticu, je snimanje filma »Od zrna do slike«. Recite nam nešto o tom filmu...

Nakon puno godina izbivanja iz svog zavičaja, odlučio sam napraviti nešto što mi je bila želja još od odlaska na studij u Zagreb. Želio sam vratiti se ovdje i pokušati dati doprinos kraju iz kojeg potječem. A kako najbolje znam raditi filmove, odlučio sam snimiti film o slamarkama, koje su vrlo popularne i jedinstvene u svijetu, jer rade nešto što je vrlo značajno i posebno na ovim prostorima. To me je sve skupa potaknulo da o njima napravim jedan ozbiljniji dokumentarac, poput onih koje gledamo na televiziji i svjetskim festivalima.

Planirano je da film traje 50 minuta, poput onih koje rade BBC i National Geographic, dakle imat će televizijski karakter, s više govora, a manje opisa. Međutim, ipak će sadržati filmski način priče u smislu da će se više osloniti na sadržaj i likove, a manje na komentare poput novinarskih izvješća i reportaža. Ova ga obilježja tako čine pravim dokumentarcem, putem kojeg ću pokušati prikazati autentičnost pojave slamarstva, njegovu važnost, te kako tijekom godinu dana snimanja izgleda život naših slamarki.

Kada će publika na ovim prostorima imati prigodu vidjeti film?

Film se radi u četiri godišnja doba, dakle dosta dugo, a već smo obavili tri termina snimanja. Planiram još neke manje termine, kao što je primjerice odlazak u Vatikan, gdje su slamarke 50-ih godina prošloga stoljeća posjetile Papu i darovale mu krunu od slame. Međutim, za snimanje filma neophodna su financijska sredstva, koja se uskoro očekuju, tako da namjeravam do kraja ove godine završiti film i prvu fazu montaže. Nakon toga slijedi obrada zvuka i slike, pa tamo negdje početkom sljedeće godine planiram premijeru filma u Subotici i Zagrebu.

Odakle je potekla želja baviti se filmom?

Želja baviti se filmom potekla je još iz djetinjstva, kada sam se, pohađajući 5. razred Osnovne škole »Matija Gubec« u Tavankutu, iz znatiželje učlanio u školsku kino sekciju. Tada nisam niti znao kako se prave filmovi, pa tako neću nikada zaboraviti kada je nastavnik u školu donio svoju filmsku kameru. Tada sam prvi puta pogledao kroz okvir kamere i shvatio kako gledam svijet na drukčiji način. To mi se jako svidjelo i poželio sam praviti filmove. Tako sam se, počevši od toga dana pa sve do danas, intenzivno bavio filmom. U ovom trenutku mogu reći da sam glede svoje profesije ostvario želje, ali ne i sve snove, jer ih uvijek imam puno. Zadovoljan sam što radim posao koji volim i što mogu živjeti od toga. Radim filmove koje hoću, iako to često baš i nije lako kako se to drugima čini, jer zahtijeva puno rada i odricanja.

Kao rođenom Tavankućaninu, što Vas dolaskom ovdje najviše veseli, a što  možda razočara i rastuži ?

Svakim svojim dolaskom u Tavankut veselim se što ću vidjeti svoju rodbinu i prijatelje koji me vezuju za djetinjstvo. Međutim, moram reći da se u neke promjene i razočaram, što je ipak normalno, jer vrijeme mijenja sve, pa tako i ljude, koji zapostavljaju svoje vrijednosti. Najžalosnije mi je vidjeti i čuti kako ljudi radije govore ekavicu umjesto ikavice, koju su u prvom razredu škole nekada učili. Isto tako me svaki puta »ubode u oči« ćirilica, koja se u vrijeme kada sam ja kao deranac trčkarao po Tavankutu, nije mogla vidjeti.

S jedne strane, razumijem da se u državi u kojoj ljudi žive, treba pokazati lojalnim građaninom, jer sustav i zakon na neki način tako nalažu i treba se uklopiti. Ali, gledajući s druge strane, gubi se nacionalni identitet i zaboravljaju temeljne ljudske vrijednosti. A mi ipak imamo puno dobrih i kvalitetnih osobina koje nosimo u sebi i mogli bismo biti jedan od krajeva ove zemlje, koji nešto znače. 

 

Marija Matković