Arhiv tekstova

Književnik i novinar Miroslav Slavko Mađer, rođen 1. srpnja 1929. godine u Srijemu, u Hrtkovcima, dobio je ove godine Godišnju nagradu Društva hrvatskih književnika »Tin Ujević« za zbirku pjesama »Stihovi dugih naslova«. Nagrada mu je uručena 5. srpnja u Vrgorcu, rodnom mjestu velikog hrvatskog pjesnika Tina Ujevića, a u obrazloženju te nagrade ističe se, uz ostalo, da Mađer u zbirci »Stihovi dugih naslova« izravnom jezičnom gestom i voljenim pristankom očituje sličnosti s najvećim hrvatskim pjesnikom prošlog stoljeća Tinom Ujevićem.

 

HR: Gospodine Mađer, čestitam Vam na dobivenoj Godišnjoj nagradi Društva hrvatskih književnika »Tin Ujević«. Je li nagrada bila iznenađenje za Vas?

Hvala lijepa na čestitkama. Da sam laureat nagrade »Tin Ujević« saznao sam odmah nakon Godišnje skupštine Društva hrvatskih književnika, na kojoj je obznanjena ta vijest, a nagrada mi je uručena 5. srpnja u Vrgorcu, rodnom mjestu Tina Ujevića. Na vaše pitanje odgovorit ću iskreno i priznati da sam doista bio iznenađen dobivanjem te nagrade. Zašto? Jedan moj prijatelj, sveučilišni profesor u Zagrebu i sjajan književnik, kada je dobio prvu nagradu za životno djelo, a one se dobivaju uglavnom u poznim godinama života, prokomentirao je to riječima: »Sahranjuju me!«. Eto, kako mene već »sahranjuju« dosta dugo, mislio sam da sam dobio sve što su mi mislili dati, ali izgleda da me još nisu do kraja otpisali.

 

HR: Koliko Vam zapravo znači ta nagrada, s obzirom na činjenicu da ste ih u svom dugom pjesničkom radu dobili dosta, uključujući i nagrade za životno djelo? 

Znači mi jako puno i to iz tri razloga. Prvi razlog je svakako taj što nagrada nosi ime po  velikom hrvatskom pjesniku, našem najvećem pjesniku prošlog stoljeća. Zna se da je Tin bio kralj boema, ali je on za mene bio i kralj stiha, koji je ujedinio sve vrednote hrvatske civilizacije i kulture na ovim prostorima, a njegove se pjesme pamte i dugo će se još čitati. Tin je najveći pjesnik upravo po tome što mu vrijeme ne prolazi, on nije naša prošlost, on je naša sadašnjost i budućnost, jer je vječna crta njegovog lirskog napona i njegovog uma od neprocjenjive važnosti. Drugi razlog po čemu mi je ova nagrada jako važna, možda i najdraža, jest taj što je to nagrada struke. Možda ću biti neskroman ako kažem da mi imponira što je povjerenstvo na čelu s akademikom Stamaćem izdvojilo upravo moju knjigu »Stihovi dugih naslova« od pet koje su ušle u najuži izbor, a čak 70 ih je bilo u konkurenciji. U jednom sam trenutku rekao da su me nagradili zato što su moji stihovi mladoliki, što star pjesnik još uvijek piše mlađahne stihove, te sam i citirao Ujevićevu »Svakidašnju jadikovku« koja završava s onim poznatim refrenom: »Kako je teško/ kako je mučno/ biti mlad, a biti star«. To sam često citirao kada sam bio mlad, a sada u ovim mojim poznim godinama citiram onaj drugi njegov stih koji glasi: »Kako je teško biti star/ a biti mlad«. To je zapravo ono što Tin Ujević kao pjesnik znači za mene, odnosno to važnost dodijeljene mi nagrade.

HR: Rekli ste da postoje tri razloga, a naveli ste dva. Koji je treći? 

Treći razlog je više intimne prirode, a to je činjenica da sam imao čast i zadovoljstvo osobno poznavati i družiti se s pokojnim Tinom. Vjerojatno sam jedan od rijetkih živućih književnika koji je imao taj privilegij.

HR: Tko su bili članovi Povjerenstva za dodjelu nagrade »Tin Ujević«?

Ovogodišnji članovi Povjerenstva bili su Ljubomir Stojanović, književnik iz Rijeke, Božica Jelušić, književnica iz Podravine i akademik Ante Stamać, predsjednik Povjerenstva.

HR: Koliko su Vam u životu značile i koliko Vam danas znače dobivene nagrade?

Nema sumnje da su nagrade najviši oblik priznanja i veliki stimulans za daljnji književni rad. One su potvrde kvalitete vlastitog kreativnog djelovanja, a vrlo često otklanjaju određene sumnje, nesigurnost i vlastite nedoumice, te određuju smjernice budućeg književnog rada. No moram naglasiti činjenicu da se za nagrade ne piše, i ne smije se pisati, bez obzira koliko nagrade objektivno pojedincu puno znače. Treba uvijek ostati svoj, a nagrade će doći, ili ne. Zapravo, najveća je nagrada svakom književniku spoznaja da te ljudi čitaju i cijene tvoje djelo. Najgore što se može dogoditi nekom pjesniku jest situacija da vas svi hvale, da svi o vama pričaju i piše sve najbolje, a da vas zapravo uopće ne čitaju.     

HR: Živite u Zagrebu, ali ste po podrijetlu Srijemac. Rođeni ste 1929. godine u srijemskom selu Hrtkovci?

Rođen sam prije gotovo 80 godina u Hrtkovcima, koji su mi stalno u mislima i sjećanju. Što god sam stariji sve mi više naviru sjećanja na mladost i djetinjstvo, a Hrtkovci su moje djetinjstvo, moj prvi zavičaj. Po rođenju sam Srijemac, majka mi je također Srijemica, Hrtkovčanka, a po boravku sam Slavonac. Odrastao sam u Vinkovcima, u Šokadiji, tako da se može reći kako sam ja šokački Srijemac, ili srijemski Šokac. Ali to mu zapravo dođe na isto s obzirom da je moj rodni Srijem kao i ova moja boravišna Slavonija, vinkovačka Šokadija, u stvari jedna ravan, naše Panonsko more. Kada sam u društvu s mojim kolegama pjesnicima iz hrvatskog primorja uvijek ističem kako ja pjevam više o mome moru nego što oni pišu i pjevaju o svom. Interesantno je kako je ta nizina, ta široka ravan, gotovo veća inspiracija, da više izaziva na stih. Pri tome, naravno, ne podcjenjujem more kao inspiraciju, jer kao što kažu svi smo u moru i ponosimo se njime, ali nije uzalud spomenuti da je jako puno tih pjesnika ravnice, da su u stvari svi ravničari po naravi pjesnici, da je ta ravnica, taj Srijem i Slavonija, moje zemljopisno određenje, što je zapravo i određenje moje poezije. Od najranijih sam dana  počeo pjevati o ravnici, pa sam u svojoj pjesmi »Žita zemlje« napisao: »Rasti žito Srijema i Slavonije!«.

HR: Ljudsko je sjećanje borba protiv prolaznosti. Vi ste jedan od onih pjesnika kojima gotovo iz svakog stiha »viri« daleko djetinjstvo?

Gotovo svaki književnik tijekom cijelog svoga života nosi djetinjstvo u sebi, kao kakav zlatni rudnik iz kojega, prije ili kasnije, iznosi na svijet riječi koje taj život čini ljepšim. Moje je djetinjstvo nepresušno vrelo kreativnosti, ali ipak sve moram zahvaliti svojoj majci koja je poetske gene nosila duboko u sebi i prenijela ih na mene i moga brata.

HR: Spomenuli ste svoga brata Slav-ka, književnika, koji je također puno pisao o bogatstvu svoga srijemskog djetinjstva?

Već sam rekao da sam dosta pjesama napisao o Hrtkovcima i Srijemu, ali je ipak najveći broj mojih pjesama posvećen Slavoniji, za razliku od Slavka kojem je gotovo cjeli književni opus posvećen našem rodnom mjestu i ravnicama Srijema. Zapravo, ne govorim to zato što se radi o mome bratu, mislim da Srijem u svojoj povijesti nije imao takvog suvremenog pjesnika kao što je bio pokojni Slavko. S obzirom da smo nas dvojica redovito dolazili na školske praznike u Hrtkovce, preko ljeta smo imali cijeli ravničarski svijet na dlanu, svijet stvari, biljaka i životinja, rijeku Savu i slobodu skitanja u tišini i mirisima žitnih polja, voćnjaka i livada. Kupali smo se na Savi, lutali po voćnjacima i bostanima, upoznavali tajne arheološkog nalazišta Gomolava, s djedom bacali mreže, lovili ribu i pili savsku vodu iz njegovog šešira. Slavko je svu svoju pjesničku inspiraciju pokupio u idili tog prekrasnog ravničarskog mjesta, u idili rodnog kraja koje nam je tada bilo središte obiteljskog života.

HR: Zanimljiva je činjenica da pokraj svog imena nosite i ime svoga pokojnog brata Slavka. Možete li nam objasniti razlog za takvu odluku?

Nažalost, nakon te naše ravničarske idile Slavko je obolio od upale pluća. Liječenjem bi malo prizdravio, pa opet završavao u krevetu, da bi na kraju umro. Nakon njegove smrti sreo sam jednog njegovog prijatelja, koji se iznenadio kada je čuo za Slavkovu smrt i tada mi je rekao: »E sada je na tebi dragi moj Mađeru da naslijediš svoga brata!«. Dugo sam o tim riječima razmišljao i na kraju odlučio objaviti Slavkove pjesme. Otišao sam kod Đuke Šnajdera, poznatog pjesnika i Slavkovog prijatelja, i ponudio mu pjesme za objavljivanje. Đuka mi je odgovorio da su te pjesme dobre, ali kako je to poslijeratno vrijeme, socrealizam, da su one dekadentne i nisu interesantne čitateljstvu, da su previše intimističke, te da je to vrlo impresivna poezija. Budući da mi nisu htjeli objaviti pjesme moga brata, uz svoje ime pridodao sam i ime svoga brata Slavka te u svojim knjigama objavljivao i njegove pjesme, koje je kritika pozitivno ocijenila i danas se nalaze u brojnim pjesničkim antologijama.

HR: Prvu ste pjesmu napisali sa svojih 14 godina i cijelo vrijeme kroz život hodali u zagrljaju s pjesmama. Do sada ste objavili 26 svojih pjesničkih zbirki. Što je za Vas zapravo pjesma, što Vam je ona značila u životu?

Pitanje je jako dobro, a odgovor vrlo jednostavan. Pjesma je početak i kraj moga življenja, ona je moj život. Pjesma je u svojoj suštini izvor dobrote i plemenitosti, ona želi pobijediti sve nevolje i svo zlo svijeta kao i neke loše strane čovjeka.

I zato sam ja u toj svojoj pjesmi ustrajan, moja poezija nije posustala sve do danas, od početaka u četrnaestim godinama pa sve do današnje osamdesete godine života.

Iza mene je punih 65 godina pisanja, a pjesmom sam se zapravo branio od te sive ili crne svakodnevice, na relaciji od svojih rodnih Hrtkovaca, preko Vinkovaca sve do Zagreba.

HR: Autor ste i mnogih uglazbljivanih stihova izvođenih na glazbenim festivalima kao što su Požeški festival, Vinkovačke jeseni, Đakovački vezovi, Splitski festival, od kojih je svakako najpoznatija skladba »Pjevat će Slavonija«, koju je uglazbio Branko Mihaljević, a interpretirao Vice Vukov, koja je postala slavonska neslužbena himna. Neki smatraju kako je takav oblik pjesništva manje vrijedan od pisane poezije? 

Ne slažem se s takvim ocjenama, ali bih prvo rekao kako mislim da nije dovoljno korišten taj pjesnički fond naših hrvatskih pjesnika. Nešto je korišteno od Tadijanovića, Cesarića, Matoša, Arsen Dedić je uglazbio neke stihove Ujevića, ali sve je to nedovoljno s obzirom na izuzetno bogat opus tih pjesnika. Što se tiče mišljenja kako su stihovi u popularnoj glazbi manje umjetničke vrijednosti od pisane poezije, to jednostavno nije istina. Naime, ponekad u tim tzv. zabavnim pjesmama, šlagerima, rock pjesmama i današnjim reperima ima puno jačih metaforičkih slika nego u klasičnoj pisanoj poeziji. 

Ja se to usudim reći, jer doista tako mislim. Primjerice, moj bivši kolega s radija Drago Britvić pisao je prekrasne stihove za šansone i zabavnu glazbu, čak sam mu u jednom trenutku sugerirao da napiše i izda svoju knjigu pjesama, jer je bolji i kvalitetniji od jednog dijela pjesnika, članova Društva hrvatskih književnika. Nakon formiranja hrvatske države njegova pjesma »Bože čuvaj Hrvatsku« zabljesnula je svojom ljepotom i pokazala svu vrijednost tog pjesnika. Pored njega stihove za zabavnu glazbu radili su i brojni drugi pjesnici Zvonimir Golob, Željko Sabol i mnogi drugi. Tvrdim kako mogu podjednako uživati čitajući neku Tinovu pjesmu, ili slušati neku dobru pjevnu pjesmu iz usta ovog, ili onog vokalnog soliste, kao što je bio nesretni Vice Vukov, koji je prvi zapjevao moju pjesmu koje ste spomenuli »Pjevat će Slavonija«, na festivalu u Požegi daleke 1969. godine.                   g