Arhiv tekstova

Prošloga tjedna dopredsjednica Antonija Čota podnijela je neopozivu ostavku na dužnost dopredsjednice DSHV-a. 

 

Mnoge je, u hrvatskoj zajednici ali i izvan nje, iznenadila Vaša prošlotjedna ostavka na dužnost dopredsjednice DSHV-a. U obrazloženju ste naveli da ste se na taj korak odlučili nezadovoljni politikom sadašnjeg vodstva stranke. Možete li detaljnije pojasniti svoje razloge za ostavku?

Ako se želi ozbiljno pristupiti nečemu, a ja sam se uvijek željela ozbiljno baviti pitanjem hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini, odnosno Republici Srbiji, što zahtijeva ogroman i požrtvovan rad, onda ne treba biti iznenađenje što sam izašla iz organizacije gdje se ovom problematikom nitko više ne želi baviti, barem ne ozbiljno. Podržavala sam političku borbu stranke za participaciju u vlasti, uvjerena da će se tako moći proširiti i djelovanje kada su u pitanju nacionalne manjine. Međutim, naši se vijećnici i zastupnici odriču mandata, u izvršnoj vlasti participiramo na područjima djelovanja koja nemaju veze s ostvarivanjem prava nacionalnih manjina (poljoprivreda), a mjesta u izvršnoj vlasti dobivamo po sistemu »što nam udijele«. 

Aktualno vodstvo stranke mi je zamjerilo da ne sprovodim politiku stranke (ne i dokazalo), a ja se nisam mogla suglasiti sa stavom da se »pobjednička« politika provodi preuzimanjem hrvatskih institucija (umrtvljavanjem ili neaktiviranjem) i da se iz njih »čiste« svi politički ne-istomišljenici, odnosno da se na čelo institucija, koje su jedini po zakonu pregovarački partneri državi, postavljaju ljudi koji za rad institucije nisu zainteresirani, a najmanje se nisam mogla složiti s podjelom na privilegirane (članovi stranke) i ostale Hrvate. S druge strane, evidentna je stagnacija na svim poljima manjinskog djelovanja te nacionalno pitanje postaje čisto politička stvar. 

Od kada je stanje u DSHV-u takvo kakvim ga opisujete?

Stanje »zavođenja reda« već dugo traje u DSHV-u, a počelo je smjenama, prvo u krovnoj instituciji, zatim u novinskoj ustanovi, pa i u samoj stranci. Sve ove smjene su išle pod plaštom poboljšanja, međutim, praksa je pokazala nešto sasvim drugo. Ako pogledate stranačka priopćenja (i danas jedini oblik javnog djelovanja stranke) od 2006. godine – kada su i počele ove smjene, vidjet ćete da se radilo o kadrovskim, a ne programskim smjenama. Naime, isticano je mnogo toga programskog što treba mijenjati u radu bivših kadrova, a s aktualnim, po mjeri stanke, ne samo da se ništa nije promijenilo, nego se čak i pogoršalo, a sada se to evidentno bezrezultatno ponašanje ne samo tolerira, nego ističe kao jedino ispravno. 

Jeste li pokušavali unutar stranke utjecati na to da se situacija promijeni?

Naravno. Međutim, u stranci je prevladao mentalitet isključivosti i dogmatizma, koji onemogućava svaki dijalog i razmjenu mišljenja. U sve učestalijim podjelama na istomišljenike i neistomišljenike, sugovornici u dijalogu smatraju se neprijateljima. Monolitnost, izostanak samokritičnosti i netolerancija prema različitosti mišljenja sprečavaju svako kreativno djelovanje. Svaki pokušaj dijaloga remeti tvrdokornost predrasuda, odomaćenost  monologa, težnju apsolutnoj suglasnosti, monopol na istinu i manihejske podjele. Javno govore samo oni za koje se unaprijed zna što će reći. 

Zašto se, po Vašem mišljenju, DSHV bavi »uvođenjem reda« u institucijama hrvatske zajednice, a ne strateškim i programskim planiranjem svoje politike?

Da bi se netko bavio strateškim problemima mora, prije svega, imati strategiju, mora voditi kadrovsku politiku i imati viziju. U nedostatku toga, a svjesni da se niti jedno (sinergija je bila najviše spominjana, a rezultate te sinergije vidimo na djelu) predizborno obećanje ne može ispuniti, onda jedino ostaje pribjegavanje agresivnoj propagandi i obračun s neistomišljenicima. Umjesto strategije postoji »kampanilizam« – moji su oni koji čuju zvono s iste crkve, svi ostali su potencijalni neprijatelji – a umjesto kadrovske politike postoji razmještanje ljudi po trenutačnim zaslugama. 

U javnosti se može čuti da je DSHV u posljednje vrijeme zapravo subotička podružnica Demokratske stranke. Što mislite o tome?

Zar bi netko ozbiljnim partnerima držao ljude kojima je glavni politički program uvježbavanje javnog nastupa? Ma, hajte molim Vas. 

Može li hrvatska zajednica uopće ostvarivati svoja manjinska nacionalna prava takvim vezivanjem svoje stranke za jednu veliku, građansku stranku sa sjedištem u Beogradu?

Može, ali u drugačijem odnosu snaga. Naime, manjinska stranka mora imati ulogu partnera, znači nekoga tko u određenoj situaciji može uvjetovati ili od koga donošenje neke odluke ovisi. U ovakvom odnosu snaga je to praktički samo nastavak našeg već viđenog »Poor-baby« sindroma. Najbolji primjer jest Ministarstvo za ljudska manjinska prava, a poznata nam je, iz ne tako davne prošlosti, i situacija kada je zastupnik DSHV-a glasovao protiv povećanja sredstava za manjinska vijeća. Ili su još bolji primjer daleko manje manjinske zajednice s daleko ozbiljnijim mjestom na političkoj karti. 

Kako procjenjujete da će se stvari razvijati u hrvatskoj zajednici, s obzirom na stalne tenzije koje se proizvode?

Ako se ne prekine sa stvaranjem tenzija rezultat će biti kao u onoj narodnoj – »gdje se dvoje svađaju, treći kolo vodi«. »Od silne miline«, ipak se ne može dugo šutjeti. Veliki dio hrvatskog korpusa izvan je svakog oblika djelovanja, jer se ne uklapa u partijske klišee, a krovna institucija, koja je trebala objediniti upravo te različitosti, potpuno je umrtvljena i služi samo kao paravan. Posljednji bastion je »Hrvatska riječ«, koja još uvijek utemeljuje ideje pluralizma preko kojih se pripadnicima zajednice pruža prilika opredjeljivati se, a to je jedini način i sudjelovati u političkom životu. Bez slobodnih medija nema ni slobodnog niti kritičkog javnog mnijenja. Nada, dakako, postoji sve dok postoje ljudi koji su izvan bilo kojeg utilitarističkog oblika. Put nije lagan, uvijek je teško protiv sile, ali najteže je izvaditi prvu ciglu iz zida, kao što je i noć najtamnija pred svitanje. Kako bi, inače, zora bila prekrasna?  

Z. Perušić