Arhiv tekstova

Na granici

 

Često se čuje, ne samo u hrvatskoj zajednici u Vojvodini, nego i u svim drugim nacionalno-manjinskim zajednicama u drugim zemljama, kako nisu u interesu nacionalno-manjinskih zajednica stalne podjele i sukobi, a pogotovo ne njihovo iznošenje u javnost preko medija. Na svakom javnom skupu se apelira na slogu i jedinstvo te prestanak »svađa«. I doista razumno je i logično za svaku nacionalnu manjinu da svoje snage ujedinjuje, a ne razjedinjuje, kako bi se interesi i ciljevi na političkom, kulturnom, obrazovnom i medijskom planu ostvarili, kako bi se jedna nacionalna manjina prepoznavala prema svojim učincima i doprinosima, kako svom matičnom narodu tako i zemlji u kojoj živi, a ne po svađama u medijima. 

No, te se poruke i ti apeli pokazuju ponekad kao dvosjekli mač. Jer niti jedna zajednica, niti jedna obitelj, niti jedna ustanova nije pošteđena nesporazuma i sukoba, a ako se ti problemi stalno guraju pod tepih »radi mira u kući« oni se, umjesto da se rješavaju, samo gomilaju. Pa premda nas čitatelji često pozivaju da pišemo o lijepim stvarima, ako se one »manje lijepe« ne iznose na vidjelo javnosti – postaju li i novinari sukrivci za takvo stanje? 

Povijest nas uči da  opstaju samo one zajednice koje neizbježne nesporazume, probleme i sukobe znaju uočiti, suočiti se s njima i rješavati ih. Na žalost, u hrvatskoj zajednici čini se takvih umijeća manjka, a nekima se čini da je najbolji način rješavanja nesporazuma ili sukoba da onaj tko je »jači«, ili misli da to jest, bjesomučno napada i po mogućnosti isključi iz svakih aktivnosti onoga tko je trenutačno »slabiji«. Pa makar je taj »slabiji« u svom dosadašnjem radu učinio mnogo za hrvatsku zajednicu. Takve metode zasigurno ne jačaju zajednicu, koja je tek na putu odrastanja u svojemu nacionalno-manjinskom statusu, koja tek gradi svoje institucije i svaki joj je čovjek na tome poslu dragocjen. Treba se zato zapitati – kome su potrebne stalne prozivke, blaćenja i pokušaji kriminaliziranja pojedinaca koji dolaze uvijek iz iste »kuhinje«, ili bolje reći »ureda«, i gdje je granica nasilničkim pokušajima »uvođenja reda« protivnih zdravom razumu? 

Uloga slobodnih medija je analizirati i upozoravati na takve pojave, a oni, kojima je pro-izvodnja neprijatelja i obračunavanja s njima pretežiti način djelovanja »u zajednici«, i slobodne medije  nesumnjivo vide kao neprijatelje.

J. D.