Arhiv tekstova

Posljednji veliki posao prije useljenja u novoizgrađenu kuću tražio je angažman majstora, i to ne bilo kakvoga. Trebalo je sazidati peć, izbalansirati ognjište, a u kasnijim vremenima sazidati dimnjak, ili, kako stari Sonćani kažu, odžak. U skromnijoj kući raspored se unaprijed znao. Srednja prostorija, kujna, bila je namijenjena redušama. Iz nje se ulazilo u pridnju, ili veliku sobu, koja je bila do ulice, a s druge strane u sobicu, ili stražnju, odnosno malu sobu. Obično se grijala samo pridnja soba i to tako što bi se u njezinu kutu sazidala peć s bankom i zapećkom. Vrata ložišta otvarala bi se s kuhinjske strane, pa se tako iz kuhinje i ložilo. Središnji dio kuhinje zauzimalo bi ognjište, iznad kojega je bio otvoren strop, pa su se tu, »u tavanu«, dimile i šunke, slanina, kobasice i ostale svinjokoljske đakonije. U kasnijim vremenima u kuhinji su zidani i pravi »špojeri«, odnosno štednjaci, koji su radili na principu današnjih smederevaca. 

MAJSTORI-PEĆARI: Domaćin bi morao odabrati dobrog majstora. Ovu vrstu posla radili su, kako zidari, tako i priučeni majstori. Mnogi izučeni zidari izbjegavali su ovaj dio posla, jer za njega, jednostavno, »nisu imali ruku«. Majstori-pećari, koji su bili na dobrom glasu, posla su imali uvijek. Njihov posao nije bio vezan isključivo uz gradnju novih kuća, peći su se mogle zidati i u starim kućama. Zidanje peći započelo bi odmjeravanjem njezinih budućih dimenzija i izradom osnove u kutu kojega tvore stražnji zid i zid od kujne. Osnova se ozidavala najčešće ćerpićem, povezivalo bi se blatom od ilovače, rijetki su si mogli priuštiti opeku. U sredinu se nabijala zemlja, najbolje ilovača. Ukoliko bi gazda uspio osigurati opeku, osnova bi se završavala slaganjem opeka »na kant«, a preko ovako napravljenoga podesta nanosio bi se i što bolje izravnavao sloj blata od ilovače. U visini osnove sjekirama bi se probijao i isijecao otvor u zidu prema kuhinji, u kojega bi se ugrađivala vrata izrađena od debljega lima. U zidu, odmah iza vrata, izdub-ljivala bi se četverokutna jama dubine dvadesetak centimetara, u koju bi se po potrebi dovlačio višak žari. Na tako izrađenoj osnovi ostavljao bi se prostor za banak i zapećak i ozidavalo bi se ložište. Istodobno sa zidanjem, unutarnji dio bi se oblagao blatom od ilovače. Zidovi ložišta bili su iskošeni prema unutarnjoj strani, a kad bi majstor procijenio da im je visina dovoljna, pokrivali bi se željeznim šipkama veće debljine, često bi se stavljale stare osovine od paorskih kola. Na takvu osnovu nazidavao bi se kupasti dio i peć se na taj način zatvarala. Ložila se iz kujne kroz ugrađena vrata. Tako je peć, koja je bila u sobi, uvijek ostajala čista. Grijala je dobro, u pridnjim sobama nikad nije bilo hladno, a u njima se boravilo cjelodnevno.

ZAPEĆAK I BANAK: Peć je imala zapećak i banak. Zapećak je bio udubljenje između stražnjeg zida i ozidanoga ložišta, obično široko 50 do 60 cm, a banak iste širine, odnosno dio osnove, bio je uz dva preostala zida ložišta. Zapećak je uvijek bio nekakva tajanstvena zona za djecu, tamo su se rado igrala puštajući bujnoj mašti na volju, pa bi često umorna i omamljena toplinom i zaspala. Banak je često služio za sjedenje, a dida i baka bi na njemu rado i odrijemali, grijući leđa. U ovakvu peć ložilo se sve što se može zamisliti: kukuruzovina, simenjača, kočanje, pruće, granje, loza, drvo... Reduše su oko peći gazdovale iz  kujne. U peći se peklo i kuhalo. Peklo se na podu ložišta, kuhalo se u zemljanim loncima. Žene su za te potrebe imale alat: žarilo, ogreblo i lopatku. Žarilom se poticala i raspoređivala vatra u ložištu, trebalo je imati dobar osjećaj za stupanj zagrijavanja. Nije trebala biti ista temperatura i na istom mjestu za kruv, gibanicu ili peretke. 

NENADMAŠIV OKUS HRANE: Nakon procjene reduše da je ložište dovoljno zagrijano ogreblom bi se izvukla žar u rupu iza vrata peći i uz pomoć lopatke u peć bi se stavljalo ono što bi trebalo ispeći ili skuhati. Ognjište je bilo na sred kuhinje. Majstor bi procijenio gdje točno, a onda bi za gredu prikucao jakim klinom lanac o kojega će se obesiti kotlić. Ognjište bi se izdubilo desetak centimetara, bilo je kvadratno, strana duljine 1 do 1,2 metra, a jela su se kuhala u kotliću. Ovako pripremljena jela danas nemaju zamjenu, niti jedno tehnološko dostignuće ne može im dati onaj osjetilima toliko drag šmek prošlosti, šmek davno prohujalih vremena. Mnogi ugostitelji danas pokušavaju svima nama prodati »prirodnu hranu iz zemljane peći«, uspijevaju donekle, pa ipak, cjepidlake bi zamijetile kako se ove današnje peći, za razliku od peći naših dida i baka, više ne lože kukuruzovinom i simenjačom i upravo zbog toga u šmeku im nedostaje patina. A ukoliko bilo kojega starca upitate o grijanju, samo ćete potaknuti njegov žal za bankom i zapećkom i još će vam usput objasniti kako ga krsta nisu boljela dok mladi nisu srušili peći.   

g