Arhiv tekstova

Počele su dužijance. Već ovaj tjedan okuplja se zajednica u Tavankutu i Bajmoku, dok je Žednik već proslavio svoju Dužijancu. Ponovno je pred nama jedna činjenica religioznoga, kulturnoga i društvenog događaja. Unatoč činjenici da svi nosimo u sebi svijest o značenju i ljepoti Dužijance, ipak je dobro svake godine zajedno promišljati i produbljivati dimenzije, koje nam ovaj događaj i običaj doziva u svijest. Imam namjeru s vama, štovani čitatelji, u iduća četiri broja zajedno promišljati o dimenzijama poruke, koju nam daje proslava Dužijance. 

Važno je naglasiti da Dužijanca nije trajanje, nego događaj. To je jedan događaj jednoga susreta s Bogom i ljudima u komu se događa čin zahvalnosti i proslava dara. Sve ono što cijelo ovo ljeto diše kulturnim događajima u našim krajevima nadahnuto je tim jedinstvenim događajem susreta u Dužijanci. Dakle, sve manifestacije su kamenčići iz kojih se slaže jedna velika slika kulture života jednoga naroda, ali je vrhunac onaj dan i onaj događaj susreta u zahvalnosti. 

ZAHVALNOST: Tema sveukupnog kršćanskog života je zahvalnost. Ona je temeljni religiozni osjećaj. Zahvalni smo Bogu za sve što čini za nas. Kao kršćani osobito smo zahvalni za Isusa Krista, u kom nam se Bog posve darivao. On je naše zahvaljivanje, ali i naša hvala. 

Stoga bi drugo ime za kršćanina moglo bi biti zahvalnik. Zahvalnost je naša reakcija na obdarenost; naše uzdarje na dar. Sveta misa jest upravo naš čin zahvalnosti Bogu. Ona je euharistija, euharistein – što na grčkom znači zahvaljivati. 

Zahvalnost proizlazi iz svijesti obdarenosti. Jesmo li jutros zahvalili Bogu što smo se uopće probudili, što imamo dovoljno čistog zraka, dovoljno čiste vode? Možda i ne, jer mislimo da se to samo po sebi podrazumijeva. Ali ne, ne podrazumijeva se! Jer moglo je biti i drugačije.

Zahvalnost je stvar dotjeranosti duha. Što je netko plemenitiji i inteligentniji, to je zahvalniji. Sve što imamo i jesmo izaziva nas na zahvalnost. To što možemo misliti, osjećati, voljeti. Uopće, to što postojimo – to nam je dar. Darivani smo sami sebi iz čiste ljubavi Božje. »Što imaš, a da nisi primio?« piše sveti Pavao. Svaki dan postoji, jer nam je nanovo darivan. Tek kad nešto izgubimo postajemo svjesni kako je dar bio to što smo imali.

PRIMJER ZAHVALNOSTI: Najočitiji primjer zahvalnosti jest ljubav. Ona je ono što se samo po sebi ne podrazumijeva. Kad spoznamo da smo voljeni ili volimo – jer se to nije moralo dogoditi, nužno se iz naših srdaca uzdiže zahvalnost. Zahvalni smo za činjenicu da postoji osoba koju volimo, ili koja nas voli. Zahvalni smo što postoji ljubav. Ali tako je sa svime. Sve što nas okružuje djelo je ljubavi – samo to treba znati primijetiti.

Zahvalnost je probuđenost, zadivljenost. Njena najveća vrijednost nije u tom što smo radosni zbog samih darova, nego više zbog toga što možemo za njih zahvaljivati. Nije najveći značaj ni u tome što na taj način Bogu dajemo dužnu hvalu – već u tome što uopće možemo biti zahvalni. Jer, sam osjećaj zahvalnosti od nas je učinio nove ljude, duhovno bogatije i radosnije. Bogatiji smo ne samo za ono što primamo, već i za samog Darovatelja. Osjećamo da smo od njega ljubljeni, te da je naša individualnost proširena na njega, koji nas obdaruje. 

DAR: Upravo iz takvog osjećaja rodila se molitva: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali tvoj je dar što ti možemo biti zahvalni«. Više od svega darivanog, dar nam je to što možemo biti zahvalni; što možemo reći: »Hvala ti što ti možemo reći hvala«. 

Ponovno smo, dakle, na jednom putu susreta i uzajamnog obogaćivanja. Bez ove dimenzije duhovnoga proživljavanja, bojim se da uzajamno susretanje neće biti i obogaćivanje. Ljubav je ona koja nas »saziva« u jedno. Ako ta ljubav ne povezuje dublje od okvira, koje nam nudi tradicija, ostat ćemo bez ploda. Okvir tradicije je bitan, ali sadržaj daje živi čovjek. Taj živi čovjek, koji ovih nedjelja slavi, ima duh, dušu i srce i mora napuniti tu svoju nutrinu plemenitošću – da bi mogao druge plemenito susretati i obogaćivati sobom. Tako Dužijanca biva doživljaj, a ne samo običaj. Tako ona biva susret na izvoru svježe vode, a ne umor na obalama razlivenog mulja. Čuvati tradiciju sveta je dužnost, ali obogatiti susret osobnom ljubavlju je temelj da Dužijanca živi i dalje. Središte tih događanja je Bog i čovjek, te čovjek i čovjek. Sve ostalo je lijepi okvir – potreban, dobar, ali prazan bez one dvije dimenzije o kojima smo netom razmišljali.                                                               g