Arhiv tekstova

Kao neslužbeni dio ovogodišnje »Dužijance«, u svečanoj dvorani Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo«, u utorak 15. srpnja otvorena je izložba fotografija pod nazivom »Ej, salaši…« autorica Božane Sabanov Đelmiš, Vesele Laloš i Katarine Ćurčić. Izložbu je otvorio Davor Dulić, predsjednik Organizacijskog odbora »Dužijance«. 

Ideja za realizaciju ove izložbe, prema riječima Božane Sabanov Đelmiš, bila je da se ukaže na činjenicu propadanja sjevernobačkih salaša te da se istodobno založi za njihov spas u doba globalizacije. »Iako su toliko trošni da ih običan pljusak i vjetar mogu ‘sprati’, oni su vrlo značajni za nas ovdje jer mogu biti brend ovih prostora, pa i Europe«, rekla je Božana Sabanov Đelmiš.

U povodu izložbe održana je i tribina posvećena temi propadanja ovdašnjih salaša, njihovoj povijesti, ali i potrebi njihova očuvanja. O povijesti salaša govorio je povjesničar Mirko Grlica iz subotičkog Gradskog muzeja. Nastanak salaša, kako je istaknuo, vezan je za kraj 17.  i početak 18. stoljeća kada su s ovog prostora potisnuti Turci i kada je on ušao u sastav Habsburške Monarhije. »Salaši su bili vrlo racionalan odgovor na teške uvjete života. Ljudi u prvoj polovici 18. stoljeća, tadašnji stanovnici ovoga grada, pretvorili su zapuštene velike površine u plodnu zemlju. Oni su doista pravi heroji toga vremena jer su nam u amanet predali obradivo zemjište na kojem je na kraju krajeva i nastala Subotica. Zato mislim da je potrebno naći racionalno rješenje da se to sjećanje na salaše sačuva, ali ono mora biti također racionalno, kakvi su bili i samo salaši«, rekao je Mirko Grlica.

Arhitekt mr. Ante Rudinski je istaknuo kako salaši predstavljaju autohtono sjevernobačko stvaralaštvo Bunjevaca na najplodnijem dijelu Panonije. »Nije slučajno da su salaši i salašari sa svojim mukotrpnim radom izdigli ovaj grad, da on na prekretnici 19. i 20. stoljeća ima bogato ekološko i ekonomsko zaleđe«, rekao je Rudinski.

Prema njegovom mišljenju, salaši su srušeni iz političkih razloga poslije 1945. godine, a povratak salašima, kako je naglasio, značio bi okretanje značajnom ekonomskom resursu – najkvalitetnijoj crnici u Europi. »Ne možemo mi tu praviti zlato. Naše zlato su naše ćurke, naše guske, naše krave, naše ‘mliko’, to su salaši«, dodao je Ante Rudinski. 

O  nekadašnjem salašarskom životu iz vlastita iskustva govorila je časna sestra Eleonora Merković. Prema njezinim riječima, salaš je bio izvor zdravog života, među ostalim, koristan i iz aspekta odgoja djece. »Djeca su navikavana imati dužnosti, sudjelovala su u proizvodnji materijalnih dobara. Također, na salašu su živjele i po tri generacije skupa. Sve generacije su se uzajamno ‘nosile’, jedna drugu pomagale«, rekla je s. Eleonora Merković.

Na tribini je također govorio i pomoćnik pokrajinskog tajnika za gospodarstvo Ernő Varnyú.

Izložba fotografija »Ej salaši…« u HKC »Bunjevačko kolo« može se pogledati do 5. kolovoza.

D. B. P.