Arhiv tekstova

 

Volim ljeti u Tavankut otići, pijesak vrio, u prijateljevu voćnjaku, bos gaziti. I radit pokatkad, zerdelije i breskve brati. 

Kad napustim Suboticu, na prvom raskrižju, nedaleko poslije prelaska pruge za Sombor, uvijek mi je ta tabla koja označava put za Čikeriju u oči padala. Htio sam ali otišao nisam nikad. Ne znam zašto? Može se tamo stići iz Ljutova, koga mnogi Mirgešom zovu, i iz Tavankuta. Četvrtog prilaza nema, odnosno ima ali tuda se može doći krišom, iz Mađarske.

Želja za posjetiti Čikeriju povećala se nakon pročitane monografije Valerije Beszedes Ćorsokak Čikerija (iz koje ću upotrebiti nekoliko podataka), a nikad nisam prestao misliti o moći čikerijskog zvona koje rasteruje gradonosne oblake o čemu je pisao Alojzije Stantić.

Sunce prži u srpanjsko poslijepodne. No idemo vidjeti, prošetati Čikerijom. Dolazim po Mariju u Tavankut. Ona će fotografirati. Vodi nas pjeskovitim putovima u kojima se samo mještani izgubiti neće. Voćnjaci svugdje oko nas. Obrađivani rastu, bujaju, plod donose. Otvoreni prozori na autu ne donose osvježenje. Pretoplo je. No, stižemo. Na banderi ugledamo tablu koja neodoljivo podsjeća na zastavu Europske Unije s tri žute petokutne zvijezde na kojoj piše: »Naše malo misto Čikerija«. S desne strane Dom, mjesto gdje su se, nekad valjda, Čikerijci okupljali. Put pjeskovit vijuga. Asfalta nema. Ni crkve, ni škole, ni prodavaone, ni vodovoda pa čak ni mijane. Skoro ničeg ovdje više nema. S lijeve strane šuma (1817. bagremom i topolom zasađena) štiti od topline ušorene salaše. 

Zaustavljamo se kod salaša Stipana i Matije Suturović. Oprezno u dvorište ulazimo. Naravno, tu je ker. Laje. Najavljuje nas. Izlazi još uvijek snažna sedamdesetogodišnja Matija. Nije raspoložena za razgovor. No, pokazuje nam avliju u kojoj je košara, svinjci, čardak. Pilež po dvorištu čeprka. Nad svinjcem dud, crni, ukusan. Pitam prave li rakiju. Kaže ne, nema tko. Jedva se sustigne i ono što se mora poradit. Djeca otišla, vide se jedared tjedno nakratko. Rijetko u šor dođu.

A Čikerija koja je po rijeci Čiker ime dobila u tri je šora ušorena. Šezdesetak je čeljadi sad ovdje. Malo je djece – tek desetak. Kako u školu idu, pitam. Biciklom, odgovor je. Lako je sad, a kako je zimi kad zakiši, snijeg zapada, kad mrzne. A bila je tu škola još 1861, i imala je tad 81 đaka. A sredinom prošlog je stoljeća čak 181 dijete nastavu pohađalo. Nema više škole. Zemlja se zemlji vratila. Bilo je tu dva kovača, dva brijača. Učitelj i zvonar.

Polazimo pješice prema granici. Ispred Mačkovićevog salaša zvonik. Nekad su seljani pri nailasku oluje koja grad nosi zvonili vjerujući da jeka zvona oblake rastjeruje. I uspijevali su u tome, kažu. Zvonilo je i kad je kogod na salašima umro. Zvono danas šuti, stoji, samo šuti. Nema tko štrangu povlačiti…

Skidamo sandale. Bosi po pijesku gazimo. Ugodno je. Taj dodir, taj osjećaj i trag nogu u pijesku u djetinjstvo nas vraća. Neraskidiv je to spoj čovjeka i zemlje. U prosjeku, na čistini, na rubu šume, kameni križ. Osamljen, uređen, ograđen stoji. Podigli su ga poslije velike oluje 1868. i tu se  mještani molili. I danas se mole i na proštenje dolaze.

Idemo. Đerma već dugo uspravljena, žedna pokraj napuštenog salaša miruje. Kokoši u pijesku čeprkaju. Pas nas jedan mali, nekakav opasni, salijeće. Za njim iz kuće gazdarica izlijeće. Psuje. Na njeg. Na mađarskom. I ispričava se. A pas je vjerojatno poplašen. Kao i mi. Hodimo još uvijek bosi. Pred nama rampa. Granica je. Samo korak pa smo u Mađarskoj, u Europskoj Uniji, ali dalje tamo se ne smije.

Vraćamo se istim putom. Drugog nema. Djed pred oronulim salašom na klupici  sjedi. Sam. Majka na vratacima djecu iz Subotice ispraća.  Sama. Dječak dječaka biciklom po putu pjeskovitim vozi. Kud vodi taj put? Gdje vodi taj put? Hoće li biti života na Čikeriji? Hoće li  šutljivo čikerijsko zvono zvoniti?