Da, konačno pred pravim vratima. Desetljeće i pol bezglavog lutanja u potrazi za svojim, drugačijim, putom u svijetlu budućnost konačno je, a valjda i definitivno, iza nas. Europa nam je, prijemom u vlastito predvorje, pokazala da nam prašta zablude i osionost, ali i da, prikriveno, priznaje vlastitu odgovornost zato što je dopustila da jedna njena nesuđena a nestašna zvjezdica odbjegne i da u tom bijegu uništava i sebe i druge oko sebe. 

Prijem u Vijeće Europe, uporno odlagan i stalno uvjetovan nakon promjene režima dvijetisućite, ekspresno je realiziran onda kada je Stara dama shvatila da se i na Balkanu ponekad kao sredstvo mora upotrebiti mrkva, umjesto toliko rabljenog štapa. 

A štap, naravno, ovdje i dalje ostaje vaspitno sredstvo. Ovoga puta, međutim, njegov drugi kraj isprobavaju oni koji su se sve ovo nevrijeme užasavali Europe i njenih civilizacijskih normi. Na onoj masi, koja je tako slijepo slijedila svoje nacionalne heroje, a koja ni nakon 5. listopada nije pristajala na otrežnjenje, sada ostaje da rastumači kako se i kada dogodilo da slavni ratnici izrastu u krvave ubojice, a voljeni vođa u mafijaškog kuma.

Prošlotjedno otkriće tjelesnih ostataka nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića na Fruškoj Gori, istražne je organe izravno usmjerilo ka nekada vladajućem bračnom paru s Dedinja. Junački se noseći s mnogobrojnim avetima zlog svijeta i njemu podređenih domaćih izdajnika, sijući okolo smrt i nesreću, On i Ona su zapravo sebe doveli u bezizglednu poziciju. Jedno u zatvoru, drugo u bjekstvu, očito imaju o čemu razmišljati. Ukoliko im, naravno, mentalni sklop i psihopatološko stanje to dozvoljava.

Upozorenja iz vrha republičke vlasti, da šokantne vijesti iz obuhvatne istrage protiv organiziranih kriminalaca tek predstoje, kazuju da će nam ovo proljeće, kao što je i počelo, biti itekako vruće. U političkom smislu.  

A na lokalnom terenu, što drugo nego svađa. Demokratski savez Hrvata u Vojvodini opet se trese. Optužbe s lijeva i desna, uzvratno protuudari. Tko je koliko i što radio, tko o kome što rekao, tko se s kim i zašto druži, a sve to, dakako, garnirano i neizbježnom pričom o novcu. Može li se politika, uopće, voditi na drugačiji način? Po do sada viđenom na ovdašnjoj, ne samo lokalnoj, političkoj sceni, izgleda da ne može.  

Z. P.