Arhiv tekstova

Milan Fošner rođen je 1971. u Sisku. Cijeli život živi u Zagrebu, gdje je završio srednju školu i studirao. Do sada je objavio tri knjige poezije: »Put od Ljubljane do Folnegovićevog naselja« (2000.), »Život u kući slijepih« (2002.), »Užasno vam je dobro, zar ne!?« (2005.), nastupao je na Goranovom proljeću, dobio nagradu za priču na anonimnom natječaju FAK-a. »Šibajući mrtvoga konja« prvi mu je roman.

A prvijenac započinje znakovitim stihom: »Sanjao sam fini parti, mnogo ljudi, nigdje žandara…« Time je i naznačeno kako će se njegova radnja kretati između dva paralelna svijeta, u svojevrsnom zrakoprostoru, koji je ipak bolji od margine na koji život gura njegove likove. Realnost nudi nimalo lijepu sliku i (ne)mogućnosti kakvima su u suvremenom svijetu podareni mnogi, a snovi sve ostalo – ali uz jedan bitan uvjet. Njega nije lako ispuniti, jer sanjariti ne može svatko, a osjetiti oslobađajuću lakoću koju pružaju snovi umijeće je za koje treba imati posebnog dara.

DOSADAN ANTIJUNAK: Među odabranima iz te kategorije Fošnerov je glavni lik Ivan Horvat, mladić što zadanost s kojom je startao doživljava stoički, bez veće želje da išta promijeni. Dokumentarac koji bi se snimio o tom antijunaku bio bi poprilično dosadan i prijetio da čitatelja uvuče u sivilo i tamne nijanse, kojima bi bio obojen. Mjesto na kojem živi gotovo da se i ne mijenja, zapravo on se vuče sporo i lijeno na samo nekoliko punktova, a svaki od njih predstavlja nam Horvata i njegovu ekipu na sebi svojstven način. 

Glavno je poprište njihova postojanja kafić »Pikolo« na zagrebačkoj Trešnjevci, svojevrsnom kraljevstvu u kojem nikome potrebni podanici usrdno služe gruboj stvarnosti. Pokraj Ivana Horvata, neokrunjenog kralja gubitnika, tu su i Komarac, uvijek na istom mjestu blizu vrata zbog nesnosnog smrada koji ga obavija, Stevica, zadužen za promicanje suradnje s drugim kraljevstvom – svijetom kladionica, a Damir Bankar jedini pruža sliku naizgled uspješna čovjeka, sve dok ga ne pokosi infarkt i na vidjelo ne isplivaju njegovi dugovi. Kao dobri duh nad svima njima bdije Bambi, vlasnik kafića, što prijateljski i dobronamjerno dvori svoju vjernu klijentelu.

GUBITNICI PO SUDBINI: Gubitnici, koji se po nekom osjećaju za sebi slične okupljaju na ovom prostoru, česti su i uporni posjetitelji kladionica. Ženski likovi, što tamo zarađuju kruh nasušni, za njih su vile iz bajke, koje mogu ispuniti sve njihove želje. Ipak, autor ih tek naznačuje, ne pokazujući previše volje da nekoj od njih da i jasnije obrise ili uvjerljive razloge postojanja u ovom romanu. Očekivalo se da tako neće biti s Tanjom, mladom djevojkom koja je iznenada ušetala u Horvatov život, ali je i za nju pisac isto tako brzo izgubio interes, pa je nestala prije no što smo shvatili koja je bila njezina prava uloga. Pisac tako ostaje dosljedan sebi, ne dajući niti najmanju šansu kako bi njegov lik mogao pobjeći iz vakuuma u koji ga je smjestio, te ga oblikuje kao gubitnika po sudbinskom određenju.

I neki drugi odnosi tek su naznačeni, primjerice odnos s majkom koja umire, ali joj on ne želi otići na pogreb, njegovo životarenje u stančiću nalik na brlog ili povremeni poslovi koje odrađuje preko volje. Smisao Horvatova života svodi se na besmisao, koji je sam po sebi jasan i ne traži nikakvo dodatno objašnjenje. Motivi koji ga vode (alkohol i cigarete, klađenje i samoća) čine se sasvim dovoljnim za Horvatovo postojanje. Ono se otvara svakom oku i daje priliku za prosudbu smisla koje teško da će se opravdati mjerilima suvremenog, materijalističkog svijeta. Ipak, snovi o kojima nitko ništa ne zna ostaju samo njegovi i opravdavaju mnogo toga što ne smije biti dostupno svačijem radoznalom pogledu i brbljavom jeziku svakidašnjice.

Roman »Šibajući mrtvog konja« pisan je jednostavnim stilom pa se čita lako, ostavljajući mnogo mjesta za prepoznavanje. Iako nam se sve čini već toliko puta viđenim, Fošnerovi junaci neće nas ostaviti ravnodušnim, već će čitatelju objasniti štošta o onome s čim se i sam često susreće. 

Od pomalo naturalističkog niza takvih dana sastoji se i ova priča o gubitnicima, koji će svoje povremene dobitke morati tražiti u naoko nevidljivim sitnicama. Ništa im drugo, uostalom, neće niti preostati kada se moraju i sami složiti s onim što drugi primjećuju:

»Znaš, mislim da bi ti mogao napraviti puno više OD TOGA u životu. Puno, puno više! Ali – nećeš… ti to … BAŠ – NEĆEŠ«.

Slaganje s ovakvom konstatacijom Ivan će Horvat morati potvrditi: »A nakon toga – moći će samo nastaviti po starom«. 

g