Arhiv tekstova
Etnološki tragovi bačkih Bunjevaca
Doc. dr. sc. Milana Černelić voditeljica je Katedre za nacionalnu etnologiju Odsjeka za etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a njezina istraživanja su posebice vezana uz hrvatsku etničku grupu – Bunjevci, pitanja njihove etnogeneze i načina oblikovanja njihovog kulturnog i etničkog identiteta. Uže područje interesa jesu pojave iz duhovne i društvene kulture, običaji i život u zadrugama, te problemi etničkih grupa.
Rođena je u Osijeku, ali je djetinjstvo i ranu mladost provela u Vojvodini, u Bezdanu. U Somboru je završila Gimnaziju a studij etnologije te engleskog jezika i književnosti u Zagrebu. Već kao studentica počela je obilaziti salaše u Somboru, Subotici i okolici istražujući temu obiteljskih zadruga, a u diplomskom radu bavila se temom godišnjih vatri kod Bunjevaca i Šokaca.
Kasnije je nastavila prikupljati podatke o svadbenim običajima, o čemu je objavila knjigu pod nazivom »Uloge i nazivi odabranih svatova u Bunjevaca«.
HR: Što Vas je motiviralo da se opredijelite za istraživanje običaja i etnogeneze Bunjevaca?
Možda je bio zaslužan obiteljski prijatelj mojih roditelja, odvjetnik Lajčo Vidaković, koji je pisao, nešto i objavljivao o bačkim Bunjevcima, premda sâm nije bio etnolog. On me je na to potaknuo, mogla sam se baviti i Šokcima jer su mi i oni bili blizu u Bačkom Brijegu i Monoštoru. Po mami sam i sama lička Bunjevka, što je bio dodatni poticaj.
HR: Kako se Bunjevci definiraju u etnologiji?
Oni su etnička grupa koja se na temelju pojedinih specifičnosti formirala tijekom povijesti. Primorsko-lički, dalmatinski i podunavski Bunjevci su tri ogranka bunjevačke etničke grupe, a termin Bunjevac se spominje i u matičnim područjima s kojih su se Bunjevci raselili prema zapadu i sjeveru. Raseljavali su se najintenzivnije od 17. stoljeća. Kao najkompaktnija grupa očuvali su se u Bačkoj, možda upravo zbog činjenice što su stoljećima živjeli među drugim narodima, a kao prepoznatljive zajednice obitavaju i u nekim područjima Primorja i Like.
HR: Postoji li još primjera takvih subetničkih grupa unutar hrvatskog naroda?
Ima dosta primjera subetničkih grupa po raznim krajevima Hrvatske, koji se ističu u svojoj sredini po određenim specifičnostima i tako se na neki način odvajaju od ostalog stanovništva. Takva grupa su i Šokci, ali ima i drugih, raznih grupa, na primjer u Istri su to Bezjaci, Ćići, Vlahi, istrovenetsko stanovništvo, crnogorska skupina itd.
HR: O čemu je specifičnost Bunjevaca kao etničke grupe?
Bunjevci su specifični po tome da njih ima na više strana. Pitanje hrvatske nacionalne pripadnosti Bunjevaca kao etničke grupe nije nikad bilo sporno. Jedina je razlika što se pitanje podrijetla primorskih i ličkih Bunjevaca nikada nije postavljalo, za razliku od bačkih Bunjevaca, kojima su neki pisci u Vojvodini nastojali osporiti pripadnost hrvatskom narodu. O tome sam napisala članak pod naslovom »Nastojanja da se bačkim Bunjevcima ospori pripadnost hrvatskom narodu«. Pritom sam, na primjeru brojnih članaka u novinama i drugim publikacijama napravila analizu raznovrsnih manipulacija s etničkim nazivom i pripadnošću Bunjevaca i ukazala na tri osnovna oblika manipuliranja, u kojima se iskazuju različita mišljenja o nacionalnosti Bunjevaca:
- Neutraliziranje ove skupine isticanjem njihove posebnosti; Bunjevci nisu ni Hrvati ni Srbi, već su oni četvrto i najmanje pleme istog naroda ili četvrti i najmanji narod Kraljevine SHS.
- Isticanje njihove srodnosti i sa Srbima i s Hrvatima; Bunjevci mogu biti i Srbi i Hrvati, stvar je individualnog odabira kome će se od ova dva naroda (ili dva plemena istoga naroda) prikloniti; to zapravo i nije važno, budući da su i Bunjevci i Srbi i Hrvati dio jedinstvenoga jugoslavenskog naroda.
- Odricanje Bunjevcima njihove hrvatske nacionalne pripadnosti tvrdnjom da su Bunjevci zapravo Srbi katoličke vjere.
HR: Proučavali ste i etničke promjene u Vojvodini, koji su rezultati ovih proučavanja?
Baveći se etničkim promjenama u Vojvodini tijekom 20. stoljeća, na temelju statističkih podataka i demografskih prilika pokazivala sam kako se smanjivao broj Hrvata i kako to baš i nije slučajno. Tome su svakako doprinijeli i različiti vidovi manipuliranja njihovim nacionalnim identitetom, kako u svakodnevnom, tako i u znanstvenom diskursu. Jedan od nositelja tumačenja o Bunjevcima kao Srbima katoličke vjere, uz pojedine povjesničare, bio je etnolog Jovan Erdeljanović, koji je djelovao pri Matici srpskoj u Novom Sadu. Uz to treba spomenuti i kolonizacije primjetne već od osnutka Kraljevine Jugoslavije i dalje kroz 20. stoljeće.
HR: U doktorskoj disertaciji obrađivali ste temu svadbenih običaja kao izvora za proučavanje etnogeneze bunjevačkih Hrvata. Što se može zaključiti na temelju tih podataka o etnogenezi Bunjevaca?
Proučavanjem etnološke građe, u ovom slučaju svadbenih običaja, na prostoru jugoistočne Europe, što uključuje, osim južnih Slavena, i druge narode, Albance, Grke itd., željela sam utvrditi koji su to kulturni elementi starosjedilačkih naroda koji se poklapaju s bunjevačkim, kako bismo otkrili koje je njihovo izvorište. Pritom nije bio cilj ukazati kojem narodu neki običaj ‘pripada’, budući da se različite kulture prepliću, nego je cilj bio odrediti područje na kojem su nekada Bunjevci obitavali.
Zapadna Hercegovina je rasadište iz kojeg su Bunjevci u 17. stoljeću krenuli prema sjeveru i zapadu, međutim mene je zanimalo što se zbivalo prije toga, do 17. stoljeća: kako su se Bunjevci formirali, u kojim uvjetima i pod kojim utjecajima na tom prostoru. Zanimalo me je mogu li se naći tragovi zajedničkih elemenata u bunjevačkoj tradiciji, odnosno svadbenim običajima, na području jugoistočno od Neretve. Tragovi kulturnih elemenata vode nas sve do albanske granice i dalje prema sjevernoj Grčkoj. To su prostori koje su naseljavali Vlasi, etnička skupina pokretnog romanskog ili romaniziranog stanovništva. Zna se da su se Vlasi, kao stočari, selili prema jadranskom zaleđu, zapadnoj Hercegovini i Dalmaciji u nekoj kasnijoj fazi. Kulturni elementi koji su postali svojstveni Bunjevcima, pa tako i pojedine pojave vezane za njihove svadbene običaje, ukazuje na doticaje sa vlaškom skupinom i u nekoj ranijoj fazi.
HR: Znači li to da Bunjevci vode podrijetlo od etničke skupine Vlaha?
Ne mora značiti. Možda su Bunjevci asimilirali Vlahe jednim dijelom pa su ostali ti tragovi njihovih kulturnih elemenata u bunjevačkim običajima, a ima tih tragova i u šokačkim običajima, ali nije to tako jednostavno utvrditi.
Kao nomadi, stočari, to stanovništvo se selilo. U nekim dijelovima Crne Gore, jugoistočnoj u prvom redu u primorskom dijelu i u širem području takozvane Crvene Hrvatske ima elemenata iz bunjevačkih svadbenih običaja. To zapravo pokazuje da je prije širenja srpske države bilo hrvatskih tragova znatno jugoistočnije. Širenjem srpske države dolazilo je do promjene u etničkom sastavu i do potiskivanja Hrvata pa i do asimilacije vjerojatno, a što se sve događalo to možemo samo pretpostaviti. Ti tragovi su danas ograničeni na Boku Kotorsku, a nekada je to bilo na širem području. Ikavski govor na primjer, bio je prisutan ondje, a kasnije dolazi do pojave ijekavštine i gubljenja ikavice s tih područja. To je jedan od pokazatelja koji govori u prilog tome da je na tom prostoru bilo Hrvata znatno više, a moja je pretpostavka da su ih potiskivali, jer im tragovi vode sve od Neretve do albanske granice. I u Crnoj Gori ima dosta toponima koji ukazuju na bunjevačka prezimena na tom području, što bi trebalo posebno istražiti.
HR: Dosta je prisutno bavljenje etnologijom na amaterski način. U kojoj mjeri je to dobro, a u kojoj ne?
Ukoliko imate pretenzije donositi nekakve zaključke i ako zaključke imate unaprijed stvorene pa ih želite pošto po to potvrditi, onda to naravno nije dobro jer nemate za to argumente i ne poznajete metodologiju koja vodi do utemeljenih zaključaka. Ali dobro je sakupljati podatke, pa čak i ako su i manjkavi za pojedini lokalitet, a dobro je da amater-istraživač zatraži stručnu pomoć, uz koju će posao obaviti temeljitije i kvalitetnije. Ako idete u Đurđin, na primjer, ili Tavankut ili Lemeš ispitivati bilo koji običaj, to je korisno. To su novi podatci za taj lokalitet, do tada nepoznati, i mogu biti vrlo korisni za stvaranje sinteza. Kada bismo imali podatke iz različitih mjesta u Bačkoj o bačkim Bunjevcima i napravili sintezu, pokazalo bi se da uz puno zajedničkih elemenata postoje i regionalne razlike. Ja sam ih podijelila u svojoj knjizi na regionalne bunjevačke skupine u okolici Subotice, Sombora, Baje i Budimpešte. Među njima ima dosta razlika, od kojih neke potječu s izvorišnih prostora, pa se mogu iščitavati razlike koje su postojale već na matičnom području.
HR: Zašto su te razlike važne?
Ponekad oni koji nisu školovani etnolozi, kao na primjer dr. Ante Sekulić, unaprijed stvore zaključak da su Bunjevci prema svemu jedna jedinstvena skupina. Oni i jesu jedinstveni prema svojoj svijesti o pripadnosti toj etničkoj skupini i hrvatskom narodu, ali ipak u etnološkim tragovima se pojavljuju i brojne razlike u tim kulturnim elementima.
S druge strane, Erdeljanović je pokušao nešto drugo dokazati. Budući da je bio školovani etnolog, njegov postupak je bio pravilan, ali je manipulirao činjenicama, na što sam u svojoj disertaciji nastojala ukazati. Očevidno je kako je htio dokazati da su Bunjevci Srbi. Tu je prisutan nesklad između pristupa koji je bio dobar i zaključaka koji su bili unaprijed i tendenciozno postavljeni, te je on onda ‘navlačio’ te svoje činjenice, u skladu s postavljenim ciljem, na te svoje zaključke. Međutim, činjenice zapravo ne pokazuju ono što je on na kraju zaključio.
Sekulić je tvrdio da ja obožavam Erdeljanovića, što se navodno iščitava iz toga da u svojoj knjizi nisam posebno isticala hrvatstvo Bunjevaca. U svom istraživanju podrazumijevala sam da su Bunjevci Hrvati i uopće to nisam nastojala dokazati, nego jednostavno utvrditi gdje bi se moglo naći njihovo kulturno ishodište. Postojeće razlike u tradicijskom nasljeđu bačkih Bunjevaca ukazuju na njihovu izdiferenciranost još i na prostorima njihovoga nastajanja i oblikovanja u posebnu etničku skupinu prema etnološkim pokazateljima.
HR: Što ste na kraju otkrili, gdje je to kulturno ishodište?
To je područje jugoistočnog dinarsko-jadranskog pojasa, koje se proteže od Neretve pa do jugoistočne Crne Gore, odnosno sve do granice s Albanijom. Na tom prostoru pojavljuju se tragovi kulturnih elemenata, od kojih su pojedini i do danas prisutni u bunjevačkim svadbenim običajima.
HR: O kakvim tragovima se radi, materijalnim ili duhovnim?
Radi se prije svega o tragovima duhovne kulture, koja, iako podložna promjenama, dugo ostaje u svijesti, dok se materijalna kultura brže mijenja, u skladu s raznim vanjskim utjecajima. Te promjene u materijalnoj kulturi prilično su uočljive u nošnji ili arhitekturi. Vi nećete u Bačkoj graditi kamene bunje, nego ćete slična skloništa praviti od nekakvog drugog materijala, što je vezano uz podneblje u kojem se nalazite. S druge strane, pojedini nazivi, imena, običaji i drugi elementi duhovne kulture mogu se duže održavati.
