Arhiv tekstova

Kako bi gradnja kuće odmicala, domaćin bi bio sve sretniji i zadovoljniji. Troškovi su se smanjivali, a vrijeme useljenja bližilo. Završetkom zidarskoga dijela posla, prestale bi muke domaćina s majstorima. Na scenu bi stupale žene, koje su bile zadužene za lijep izgled nove kuće. Domaćin bi »samo« morao pribaviti vapno. 

Tada nije bilo u prodaji ništa od današnjih raznoraznih vrsta boja, prodavalo se samo živo vapno, koje bi se moralo zagasiti kod kuće. Kako živo vapno razjeda i nadražuje kožu, sluznicu disajnih organa i oči, a s vodom burno reagira razvijajući temperaturu do 150 stupnjeva, moralo se strogo voditi računa o vlastitoj zaštiti, a djeci se nije dopuštao pristup »ni blizu«.  

POSAO S VAPNOM: Vapno bi se parilo u dvorištu, u iskopanoj pravokutnoj jami, ili, što je bila rijetkost, ukoliko bi ga domaćin imao, u velikom drvenom koritu. Jama ili korito napunili bi se određenom količinom živoga vapna, u koje bi se dolijevala potrebna količina vode. Vapno se na taj način postupno raspada i gasi, razvijajući navedenu temperaturu, zbog čega je neophodno neprekidno miješanje. Gašeno vapno je bijelo poput snijega. Vanjski zidovi kuće prvo bi se malterisali. Žene bi u svoje posude uzimale potrebnu količinu gašenoga vapna, pa bi, po uputama one koja bi vodila posao, dodavale određenu količinu bijeloga pijeska i vode i uz puno miješanja pripremile potrebnu smjesu za nanošenje prvoga sloja na blatom omazane zidove, koja je trebala biti dosta gusta. Smjesa se nanosila perajicama – četkama koje su izrađivali tadašnji majstori četkari od svinjske dlake, a koje su imale drške duge i do dva metra. Već nakon sušenja toga prvoga sloja zidovi su dobijali sivkasto bijelu boju, a zrnca umiješanoga pijeska povezivala bi blato i vapno i popunjavala bi svaku pukotinu nastalu sušenjem blata. Ukoliko bi po ocjeni žene koja bi vodila posao bilo potrebno, što je bila rijetkost, proces malterisanja bi se ponavljao. Čim bi zid povukao, odnosno, čim bi se malter osušio, žene bi pristupile krečanju. 

KREČANJE: Za krečanje bi se samo čistom vodom razrijedilo gašeno vapno i to za prvi sloj gušće, za drugi sloj rjeđe. Perajice bi se dobro oprale od malterisanja, kako se u dlakama ne bi zadržalo niti zrnce pijeska. Prvi, gusti sloj nanosio bi se uz puno trljanja polukružnim pokretima. Iskusnije žene bile su sigurne u svoj posao, mlađe bi uvijek bile u strahu da iza njihovih perajica ne ostanu švabe, odnosno paralelne crte na zidu. To se dešavalo u dva slučaja – ili je krivica bila do perajice slabije kvalitete, ili nije napravljena smjesa odgovarajuće gustine. Kako su vanjski zidovi bili ravni, velikih površina, bilo je poželjno da u krečanju sudjeluje više žena. Nije se smjelo dopustiti potpuno neravnomjerno sušenje okrečane površine. Nakon sušenja nanosio bi se drugi, završni sloj, a posljednji, završni dio posla, potkrečavanje, obično bi bio rezerviran za djevojke. Prigodom krečenja, donji dio zida ne bi se oličio do samog tla, kako se za perajicu ne bi nahvatala zemlja i tako upropastila sav trud. Potkrečavalo bi se perajičicom kratke drške, tako što bi djevojka prvo popravila rubne dijelove zida, a onda bi i po tlu, odnosno zemlji, uz zid vapnenom smješom povlačila crtu širine perajičice. Ukoliko je djevojka bila lagane ruke ova crta izgledala bi kao da je po cijeloj duljini povučena jednim potezom. Tako okrečane i uređene kuće bljesnule bi u svoj ljepoti svoje djevičanske bjeline, na ponos i diku svojih gazda i gazdarica.                                      g