Arhiv tekstova

U ovom tjednu slavi se sveti Toma apostol. Za-nimljiva osobnost i dobra tema za razmišljanje. »Apostolski kritičar«, ali ne kritizer. Vjernik, a ne agnostik. Apostol koji nam više pomaže svojom originalnošću nego mnogi drugi učenjem. Jedna od temeljnih opasnosti suvremenog čovjeka je uspoređivanje s drugima. To uspoređivanje rađa depresiju, taštinu, nezadovoljstvo, pa i oholost. Kako se nositi s tim opasnostima? U prilici ovoga apostola razmišljamo zajedno.

Svatko može postati glasovit i sretan. Uvjet za to je da prihvatimo sebe i svoju situaciju, svoje zvanje i sposobnosti, svoje čežnje i radosti. Svatko ima samo svoju osobnost i ona je jedinstvena u povijesti čovječanstva, te upravo s tom sposobnošću i sposobnostima može biti velik, glasovit i sposoban. 

GLASOVITOST: Glasovitost i veličina ne postižu se tako da svi moraju biti veliki pjevači i nogometaši, predsjednici država ili kraljevi naroda, ne moraju svi biti poznati generali ili veliki književnici i umjetnici. Kao što vrhunski nogometaš može biti glasovit ako igra vrhunski, tako može neki invalid biti glasovit ako sa svojim sposobnostima igra izvrsno isti nogomet. Neki general može biti glasovit zato što je izvrsno vodio neku bitku. Ali neznatni vojnik može biti još glasovitiji ako na svojoj razini po cijenu života spasi nekoliko svojih sudrugova. Ljudska sreća je da se čovjek u usporedbi sa svojim nesposobnostima čisti, brusi svoje male sposobnosti da ljudi vide napredak, dive mu se, o tome pišu i plješću. Glasovitost je izdignuti se iznad svoje nesposobnosti. Glasovitost je ostati onaj koji jest, i s onim materijalom koji je dobio napraviti najbolje. Bog daje svakom sebi njega samoga, te radeći sa svojim nesposobnostima i sposobnostima, prihvativši Božju volju o sebi i u skladu s njome, može napraviti nešto najbolje. Lako je biti dobar ljudima koji imaju dobru narav, teško je onima koji su po naravi prgavi, nervozni, nezadovoljni i sangvinici. Lako je imati petice u školi kad  je Bog dao dobru pamet, ali pokušati s lošim pamćenjem dobiti trojku, dvojku ili četvorku – to je uspjeh. Daleko je veći onaj koji je dobio dvojku, a teško uči, nego onaj tko ima sve petice, a s nikakvim naporom to radi. Glasovitost nije u peticama nego u naporu kojim zadobivamo određene ocjene u životu. Nije na čovjeku da se mijenja po uzoru na druge. Loše je početi slijediti uzore sa željom biti kao oni.

Isus nije tražio od apostola da budu kao drugi. Njih dvanaest bilo je dvanaest originala. Sveti Toma je od početka do kraja bio sumnjičav, pun strahova i tjeskoba, čovjek oprezan, razborit, te je upozoravao Isusa da ne ide tamo gdje ga mogu ubiti. Upozoravao je apostole da je opasno ići tamo gdje im Židovi prijete. Znajući kako se lako vara, ne dopuštajući si da bude lakovjeran, Toma je do kraja ostao kritičan, pa i onda kada se to ticalo Isusova uskrsnuća. Svi su vidjeli Isusa, govorili su Tomi da su ga doticali i s njime razgovarali, da je on doista uskrsnuo. 

TOMINA NEVJERA: No, Toma je znao da postoje utvare, da čovjek može i halucinirati, da mogu velike želje apostola proizvesti vizije kojima se žele tješiti. Toma se nije dao prevariti. Zato ga je Isus počastio. On se samo zbog Tome ukazao posebno. Došao je među apostole, prišao Tomi i rekao mu neka dodirne njegove rane na rukama i na boku, a onda neka pogleda ozbiljno i sigurno – je li to Isus doista uskrsnuo ili nije? Toma je to učinio, a onda je dobio čudesno iskustvo vjere u kojem je uzviknuo: »Gospodin moj i Bog moj«. Ne samo da je vidio da je to onaj isti Isus, nego je sada prepoznao da je taj isti Isus doista gospodar neba i zemlje. Sveti Augustin kaže da nam više koristi Tomina nevjera negoli vjera apostola. Tomina kritičnost nam pomaže da shvatimo da je Isus doista uskrsnuo. Zato je Toma simpatičan svetac.

Toma nije bio agnostik niti sumnjivac, kako to obično ljudi misle. Agnostik smatra da se ništa ne može sa sigurnošću spoznati, a najmanje Bog. Sumnjivac uvijek sumnja, pa i kada pipa rukama, kada jede i pije, kada gleda svojim očima. Toma je bio samo kritičan. Kad je vidio svojim očima, čuo svojim ušima i opipao svojim rukama, tada je povjerovao. On nije tvrdio i dalje da se ne može spoznati uskrsloga Gospodina, nije rekao da ne može vjerovati ni svojim normalnim ticalima ni organima, nego je samo tražio da svestrano spozna je li to doista Isus uskrsnuo, ili su mu to samo drugi htjeli donijeti lažnu utjehu.

Toma je do kraja ostao onaj koji jest. Isus nije tražio da Toma postane kao Petar i kao Ivan, koji je Isusa ljubio, niti kao neki drugi od apostola, nego da ostane Toma. Isus poštuje ljudsku osobnost. Ne mora se biti niti sveti Franjo, ni sveta Terezija, ni sveti Dominik, ni sveti Augustin, dosta je da se bude svet.

Sveti Alojzije je u svojim dvadesetim godinama spašavao i njegovao bolesne od kuge. Sam je podlegao bolesti, ali je iz njegove tjelesne smrti izrasla klica koja danas oduševljava bezbrojne mlade ljude širom Crkve i svijeta. Oduševljenje je dobro, ali samo onda kad je hranjeno trijeznošću, disciplinom, odricanjem, stalnim radom i mo-litvom.

Ponovno se vraćamo trajnoj tvrdnji da se rasti može od kolijevke do groba samo radom, redom i molitvom. O tom poretku vrednota trebaju voditi brigu roditelji, odgojitelji, Crkva i cijelo društvo.

Kao zaključak bih istaknuo: radi na sebi i tako »zaradi« sebe onakvim kakvim te daruje tvoja narav. Ne kritizirajmo druge, jer nemamo uvid u njihovu narav, a ni »pregled« koliko su radili na sebi. Budi svoj! Osnovno načelo, koje nas može još više povezivati, je upravo poštovanje svačije osobnosti onakvom kakvu nosimo u svojoj dorađenoj naravi. Biti radnik na sebi znači obogatiti druge.