Arhiv tekstova

Pokušaju li odrediti točan redni broj najnovije knjige u bogatu opusu Pavla Pavličića, ni budnim promatračima književnih zbivanja neće biti lako. Prateći opuse hrvatskih književnika, morat će se zamisliti kako bi nabrojili veći dio onoga što je napisao jedan od najproduktivnijih i najčitanijih suvremenih hrvatskih autora.

Pavao Pavličić je rođen 1946. u Vukovaru. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Piše romane (»Večernji akt«, »Tužni bogataš«, »Devet spomenika«, »Cvijeće na vjetru«), autobiografsku prozu (»Dunav«, »Šapudl«, »Kruh i mast«, »Vodič po Vukovaru«), pripovijetke (»Dobri duh Zagreba«, »Kako preživjeti mladost«, »Skandal na simpoziju«), filmske scenarije (»Ritam zločina«, »Osuđeni«), kazališne drame (»Lopov u mraku«, »Olga i Lina«), feljtone (»Inventura«, »Leksikon uzaludnih znanja«) te znanstvene radove o književnosti. 

Najnoviji roman privlači zanimljivim naslovom i promišljanjem o značenju izraza što se već pomalo izlizao od silne uporabe te dobio određenje, koje još možda može funkcionirati samo u pučkoškolskom rječniku. I sam autor u svojoj kolumni u časopisu za kulturu »Vijenac« na zanimljiv način razmišlja o poimanju toga izraza: »Tamo negdje sedamdesetih godina kružila je dosjetka kako bi u okviru Društva književnika Hrvatske – tada jedine naše udruge pisaca – trebalo osnovati literarnu sekciju. Kao i svaka dobra doskočica, i ova je imala u sebi i satirični žalac i zrno istine. Satirični žalac sastojao se u tvrdnji da bi trebalo posebno organizirati one književnike koji ipak nekoga vraga pišu. A zrno istine ležalo je u zapažanju da se književno i literarno bitno razlikuju«.

LITERARNO I KNJIŽEVNO: Upravo tu razliku između literarnog i književnog valja imati na umu prilikom čitanja »Literarne sekcije«. Njezina je radnja, kao i radnja nekoliko Pavličićevih posljednjih djela, smještena u imaginarni gradić Varoš u kojem će burni događaji poremetiti svakidašnju idilu. U sredinu u kojoj se živi po ustaljenim pravilima dogrmjet će rat i zgusnuti svakidašnje događaje u devet dana, koliko će trajati opsada Varoši. U kratkom vremenu prolaznost i ljudski karakteri, sudbine i životinjski nagoni, motrit će se kroz prizmu varoške gimnazije, središnjeg mjesta ratnih zbivanja. Pregovori o prekidu opsade što će se voditi u njoj, okupit će nekadašnje učenike i profesore, ali i lokalne moćnike, koji u nekim ranijim vremenima s gimnazijom nisu imali nikakve veze.

Naravno da o tim događajima najbolje mogu svjedočiti sami sudionici, žitelji Varoši, obični ljudi čije je zapise lakše staviti pod zajednički nazivnik literatura, nego li književnost. Kada se dramatični događaji završe rušenjem zgrade gimnazije, pod njezinim ruševinama ostat će oni čije se sudbine ne smije prepustiti zaboravu. Literarna sekcija, osnovana nakon ratnih zbivanja, okupit će stoga one koji će pisati svaki o jednom danu opsade Varoši. Profesorica hrvatskoga jezika, željezničar, inženjer arhitekture, medicinska sestra, urar, knjižničarka, novinarka, grafičar i student, pričat će nam tako svoje priče o onom što je bilo, jer svatko od njih zna dio priče o misterioznom rušenju gimnazijske zgrade, a tek sve priče zajedno otkrivaju tajnu.

PREPOZNAVANJE DOGAĐAJA: U svakom svjedoku zrcali se vješti pripovjedač, koji se svojski trudi iskoristiti svoje djelovanje u literarnoj sekciji. U već spomenutoj kolumni, Pavličić u nastavku razmišljanja o razlici između književnog i literarnog pojašnjava:

»Ukratko, književnim se naziva ono što ima stanovito društveno dostojanstvo, a literarnim  ono što na to dostojanstvo samo pretendira. Otuda onda dolazi naziv za literarne sekcije. One su udruge amatera, dakle ljudi koji se književnošću bave iz ljubavi, a ne radi statusa ili radi zarade. Ili, još određenije: ono što članovi tih sekcija pišu potrebnije je njima samima nego komu drugome«.

I ovim romanom Pavao Pavličić potvrđuje sve ono što smo o njemu već znali. Njegov pripovjedački dar ponovno će prepoznati događaje što zaslužuju da ih se pretvori u osobne priče junaka ovog romana. Ni po čemu se ne razlikujući od priča koje bi mogle biti i naše osobne, upravo zahvaljujući iznimnoj vještini pretvaranja naizgled običnog u sudbinsko i nedokučivo, ovaj nam roman otkriva istinu o mnogim »varošima«, ukazujući da bi se o značenju i te riječi itekako moglo razgovarati. Ili čak pisati u literarnim sekcijama ili okupljalištima što se sad zovu – književne radionice, škole pisanja ili kako drukčije.