Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Učenici iz Vojvodine postigli lijep uspjeh na natječaju »Zlatna ribica 2008.«

Prva nagrada u dobnoj skupini od 7 do 12 godina
Za mene je srića
 
Šta je to srića po kadgod znam, a po kadgod ne bi znala odgovorit na to pitanje. A kad bi išla pitat ljude i dicu okolo, svako bi mi štogod drugo kazo.
Ljudi dosta ritko svaćaje da su srićni, obično su natmureni i dosta se žale na koješta. Al sad kad ja sidnem i mislim šta je to za mene srića, dosta mi tog padne na pameti. Možda se to kome čini nike sitne stvari, al eto. Za mene je srića što nas ima troje dice i što se lipo slažemo. Po kadgod, doduše, to zna bit velika gužva i galama po kući, al ja volim, jer nikad nisam usamljena, a nije mi ni dosadno. Imam dvi godine stariju sestru i sedam godina mlađeg brata. Sestra i ja iđemu u škulu, a mali brat iđe u zabavište. Po cio dan kod nas ima sigranja jer smo blizu škule, pa nam često dođu drugarice. Bude tu naravno i zajedničkog učenja. Mlađi brat nam je dosta razuman, pa nam ne dira knjige i sveske. On je pravi mali nemirko i uvik voli da je u centru pažnje. Nas dvi smo dugo ubeđivale mamu da nam rodi bebu, a baš smo želile brata. Zato je on sada u našoj kući centar okupljanja. Fala Bogu, mi smo svi zdravi. O toj srići da smo svi živi i zdravi nisam baš prija razmišljala, a ni svaćala.
To se prominilo onda kad smo saznali da jedna naša drugarica iz razreda triba da se hitno operiše. Imala je tumor, to nas je sve uzdrmalo. Srićom, tumor je bio dobroćudan i ona se brzo oporavila. Dok ne doživiš da ti kogod drag bude u opasnosti ne možeš ni svatit kako ti je život lip samo zato što si živ, zdrav, i svi oni moji mali problemi i brige mi se čine sasvim beznačajni i bezveze. Mama mi je to i prije divanila, a ja sam je gledala onako blido-nisam to mogla svatit. 
Sad dosta često kad čujem za kako bolesno dite, ja pošaljem SMS da bi se sakupili novci za ličenje. A češće i u kapelicu blažene Marije Petković se molim za moje, i zdravlje mojih najbližih.
Gordana Cvijin, (12 godina), Subotica 
 
Prva nagrada u dobnoj skupini od 13 do 16 godina
Uspomene
 
Lijep je bio mjesec travanj ove godine. Znate ono: proljeće se budi, cvijeće cvjeta... Klasika. No, nisam samo na to mislio, premda priznajem kako ne volim zimu i da me proljeće inspirira za mnoge lijepe stvari. Tako sam započeo veliko pospremanje moje sobe, zapravo pripremu za gimnazijske dane. Odlučio sam puno toga nepotrebnoga baciti, odvojiti ono što će mi uvijek trebati, ponajprije knjige i neke bilješke, ali i neke predmete koji me podsjećaju na lijepe dane provedene u osnovnoj školi. I tako, pospremajući, hrpa za smeće je postajala sve veća, a na suprotnoj strani tek hrpica. No, onda sam sjeo i počeo razgledati.
Fotografije s krštenja. Isuse Bože, pa to je bilo u prošlom stoljeću! Skoro da ne mogu prepoznati roditelje, baku i djeda, auto kojim smo se odvezli do crkve. Zatim, nema moje sestre. Ah, pa neko sam vrijeme bio jedinac. Spuštam sliku na pod pokraj sebe i odmah uzimam novi papir. Piše nešto na mađarskom. Ne razumijem. Onda okrenem drugu stranu, a ondje piše to isto na hrvatskom. Nekakve upute oko carine... Vidim da je godina 1996., dakle imao sam tri godine. Pa da, nekad  smo morali do tete u Zagreb putovati preko Mađarske. Joj, sad sam se sjetio tog puta i kako mi je već bilo dosta sjedenja u autu i čekanja na granici po nekoliko sati. Nova fotografija: prvi razred. Nemam dva zuba! Baš sam smiješan. A tek što su smiješni moji frendovi iz razreda. Smijući se samom sebi, spustio sam fotografiju natrag na hrpicu. I tako redom, vidim kako imam puno tih školskih i morskih fotografija. Svaka govori za sebe: ujna u Rovinju, djed i puno prijatelja u Zadru, teta i bratić u Splitu, pa onda druga teta u Zagrebu, zatim nekoliko papirića s adresama i onda nekoliko listova spojenih spajalicom iz 2002. godine. Na njima pjesme, poezija. Započeh čitati i, začudo, sjetio sam se svake od pjesama. Bilo je to veliko natjecanje u Subotici, na kom je sudjelovalo više od stotinu recitatora iz Vojvodine i na kojem sam pobijedio recitirajući »Hrvatski jezik« od Vladimira Nazora. To je bio moj prvijenac među nagradama koje sam poslije osvajao. A kako mi je bilo lijepo u Subotici… Sjećam se velike, zapravo ogromne knjižnice, s binom na kojoj smo nastupali pokraj glasovira, pa novinari, svjetla, a posebice se sjećam ručka. Bio je krasan, vojvođanski. Tamo sam upoznao... Gledam fotografiju i podsjećam se imena mojih prijatelja i gdje žive.
Moram prekinuti pregled hrpice. Idem u školu.
Na prvom satu, malo su mi misli odlutale po moru i još nekamo, kad je u učionicu ušla voditeljica dramskog odjela i pozvala me van. Na hodniku, samo me je poljubila i rekla da idemo u ured direktorice. Uvela me je u zbornicu, prostoriju u kojoj nastavnici ostavljaju dnevnike i imaju sjednice, i rekla da sačekam. Prvo sam sjeo, a onda krenuo u obilazak te velike prostorije. Na zidovima izvješene fotografije i diplome. Neke su stare i stotinu godina, a ima i novih. Onda prepoznam jednu, pa drugu, pa... tako redom – desetak mojih. »Zar ih je toliko bilo?«, pomislio sam i oduševio se ugledavši i moje pobjedničke diplome sa »Zlatne ribice«. Za svaku me vežu najljepše uspomene, dakako zbog dragih ljudi koje sam preko toga natječaja upoznao. Moj prvi susret s Vanjom, za koju sam mislio da je neka stroga i »strašna« profesorica, a ispalo je da je to draga i fina gospođa, lijepih manira i dobroga srca. Pa onda svi njezini suradnici, uključujući fantastične kuharice i šofera koji nas je vozio po Cresu. Prijatelji, s kojima sam skupa organizirao maškare, glumio, plesao, malo se i glupirao, ali prije svega stekao veliko bogatstvo što imamo jedni druge i što mi je danas zbog tog saznanja puno srce. Dobro, neću preskočiti ni simpatiju. Čitao sam negdje kako je za to potrebna kemija. Ja s kemijom baš i nisam dobar, ali mi nije bila ni potrebna da osvojim Katerinu. Ima tu nešto puno važnije od kemije, barem tako mislim.
Toliko sam se zagledao u diplomu na zidu, da uopće nisam primijetio ulazak direktorice i moje šefice dramskog odjela. One su mi radosno priopćile kako ću kroz nekoliko dana dobiti jedno veliko priznanje na općini, za postignute rezultate na raznim natjecanjima. U obrazloženju je stajalo i: »...dvije pobjede na međunarodnom natječaju...« nisam čitao dalje, znajući o čemu se radi. Ubrzo sam čuo kako je i novi komad kojega smo dugo pripremali i čija je praizvedba bila prije mjesec dana, također nagrađen, te da ćemo imati malu turneju u nekoliko većih mjesta koja imaju kazališne ili slične dvorane. I tako, bio je to lijep dan.
Dugo sam sjedio u svojoj sobi, ne uključujući kompjutor. Pomislio sam: »Što se to danas događa? Kao da sam na kraju života, pa zbrajam i podsjećam se što sam sve proživio.« Malo sam se uplašio svojih emocija. Onda se upalila žaruljica i postalo mi je jasno. Sve do sada bio sam dječak. Osnovna škola? Pih. Od jeseni sam gimnazijalac, a to se već drukčije računa, ne? Ali, primijetio sam nešto kod bake i djeda. Oni s tolikim žarom pričaju svoje uspomene iz ranog djetinjstva, upravo ovog kojega mislim da sada ostavljam iza sebe, kao da je jučer bilo, sjećajući se najsitnijih detalja iz toga doba. Nikada ne spominju »ono poslije«, školovanje, zaposlenje, kupnju stana, kuće, ili auta. Po tome sam zaključio kako ove uspomene, sa ove male hrpice koju ću uredno složiti i čuvati, imaju najveću vrijednost. I, premda su preda mnom, vjerujem, mnogi lijepi trenuci, uspomene iz doba dječaštva su zasigurno najveći biseri u ogrlici koja se niže tijekom života.
Pokušao sam, za trenutak, zamisliti sebe nakon deset godina. Kao, slučajno susrećem Vanju u nekom gradu, možda baš i u Rijeci, i – prepoznamo se! Fizički drukčiji, ali u duhu jednaki, prilazimo jedno drugom i ostavljamo sve obveze kako bismo otišli na kavu i čašicu razgovora. Uh, o čemu bismo sve pričali! Ili, nađem se u nekom poslu u Švicarskoj, pa se sjetim Patricije i Bruneka. Pronađem ih telefonom (ili preko nekakvog pomagala što će tek biti izmišljeno), pa se susretnemo. Zamišljam kako me Patricijina djeca začuđeno gledaju i pitaju mamu: „Tko je ovaj striček?“, a ona se smije i objašnjava gdje je Cres. Prestao sam zamišljati sve što bi moglo biti i, skoro pobožno, prikupio sve predmete s one najvažnije hrpice u mom životu. Pronašao sam im mjesto i čuvat ću ih, jer sam svjestan da su te uspomene moje najveće blago.
Dalibor Bošnjak (14 godina), Novi Slankamen
 
Druga nagrada u dobnoj skupini od 13 do 16 godina  
Uspomene
 
Ima jedan salaš daleko od betonskog puta. Oko njega je ograda i lijepo cvijeće. Odlazila sam tamo igrat se kod najbolje prijateljice.
Salaš je mali i skroman, ali imam puno velikih i lijepih doživljaja i uspomena koje me tjeraju da ga ponovno obiđem. Tamo sam provela većinu najljepših trenutaka u životu. Prijateljica je imala još dvije sestre i znale smo se igrati i trčati po cijeli dan a kasnije najslađe zaspati.
Kada bi došlo ljeto igrali bismo se u pijesku koji se nalazio na obližnjoj njivi. Na kraju te njive nalazio se i jedan salaš na kojem nitko već odavno nije živio. Kad bismo optrčali cijelu njivu znali bismo se igrati oko salaša skrivača. Bio je veoma dobar za skrovište jer je bilo mnogo stabala bazge, bagrema a ponegdje se znala naći i višnja, koja je bila neprskana i veoma zdrava. Kada bi procvjetala cijelo bi to dvorište obuzeo njezin miris, a kada bi imala roda najslađe bismo ih pojeli mada su bili kiseli. Kada bi nam dosadilo igrati se skrivača, popeli bismo se na tavan salaša i promatrali ljepotu oko nas. Sve je već odavna bilo ozelenjeno i izdaleka bi se vidjelo kako ljudi vrijedno rade, a laste bi znale još to dodatno ukrasiti svojim pjevom. Kasnije bi opet noć zamijenila dan i sve je postajalo još tajanstvenije i ljepše.
S tim prijateljicama sam se znala igrati najzanimljivijih igara. Tako je to bilo do moje osme godine kada su se one, nažalost, morale odseliti. Bila sam veoma tužna kad sam  to doznala. Danas one žive u jednom dalekom gradu.
Vidjela sam je prije dvije godine i prisjetili smo se našeg prijateljevanja na salašu. Ponovno čekam dan kada ćemo se sresti.
Martina Buljovčić (13 godina), Donji Tavankut
 
Druga nagrada u dobnoj skupini od 7 do 12 godina
Za mene je srića
 
Svakog dana vozam se biciglom po šorovima. Usput pivam pisme koje sam učio u školi. Najdraža mi je »Teče, teče bistra voda ime joj je Sava«. Uvik odem kod prijatelja Marka igrat se klikerima. Srićan sam kad ga pobedim. 
Svake nedilje iđem s baćom i nanom na salaš na Čikeriju. Uživam dok pomažem nani sadit bašću, a baći dekat konje. Nikad ga ne tučem kandžijom kao što to radi moj baćo, jer mi je on najdraža životinja. Više puta sam sām odno pridat mliko u mlikaru u Ljutovo, koja je daleko deset kilometri. Blizu salaša je šumica u kojoj sam napravio kućicu od drveta i uzica. Tamo se uvik sakrijem kad me nana zove da iđemo kući. 
Više puta me je poplašio jež  koji je šuškao po lišću pa sam mislio da je to divlja svinja. Kad se okrenem i vidim da je jež, rasrdim se jer sam zabadavat bižo.
Eto tu je moja srića, tu na ovom bilom salašu.
Igor Gurinović (10 godina), Donji Tavankut    
 
  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika