Arhiv tekstova

Kuća pripremljena za posljednji korak zidara imala je svoju konačnu formu, samo je tražila posljednju »šminku«, posljednje dotjerivanje i ispravak onoga što su, eventualno, propustili prethodni majstori.

Prvi korak posljednje faze rada zidara bio je vezan za ugradnju dovrataka, odnosno osnova za vrata i prozore. Ovisno o dimenzijama pripremljene čamovine za dovratke, ranije ostavljeni trokutasti otvori u zidovima, namijenjeni uziđivanju vrata i prozora, sjekirama bi se tesali, odnosno oblikovali na potrebne pravokutnike. 

Majstor bi ih uglavljivao, uz pomoć viska, ili, ukoliko je imao, još bolje »vaservage«, određivao njihovu vertikalu i horizontalu. Kad bi ih uglavio, eventualne šupljine ispunio bi pripremljenim blatom, a spoj dovratka sa zidom istim blatom bi fino obradio, tako da bi sve izgledalo kao da je iz jednoga dijela. Tako uglavljeni i spojeni dovratci čvrsto su stajali, nisu se pomicali, a kasnije bi dolazio tišljer i radio svoj dio posla. Vanjski izgled zidar bi dotjerivao mazanjem, ili, ukoliko bi domaćin bio u mogućnosti osigurati potrebnu opeku,  platovanjem. 

PRIPREMANJE BLATA: Blato za mazanje domaćin bi pripremio u dvorištu, u za tu namjenu iskopanoj, obično kružnoj rupi dubine oko pola metra, promjera oko dva metra. Domaćin bi dovezao potrebnu količinu glinovite zemlje iz  »krečane« i uz, po uputama majstora potrebne količine pljeve, postupno kvasio i miješao ovu smjesu. 

Smjesa bi se najbolje umijesila bosim nogama, odnosno gaženjem. U tom dijelu posla djeca su zdušno pomagala, a što bi bilo više pari nogu, blato bi se bolje i kvalitetnije umijesilo. Valjalo je da prenoći i sutradan se premijesi, kako bi se lakše razmazivalo. I najveća sirotinja, koja nije mogla platiti majstora ni novcem, ni naturalno, kuću bi omazala, ali sama. Kako god bi znali, blatom bi oblijepili zidove, a onda kvasili otvorene dlanove i njima blato ravnali koliko god bi to bilo moguće. 

KREČ: »Kreč će sve pokrit«, govorile bi bake, tako da nije bilo sekiracije oko malih neravnina. Sirotinja opet vesela, kuća će »lipo izgledat«, a bez troška. Većina je mogla sebi priuštiti majstora, koji je znao znanje, pa bi se naneseno blato obradilo uz pomoć njihovih alatki. Uz stalno kvašenje, ono što bi sirotinja radila dlanovima, majstor bi ravnao oblom. Takav maz osušio bi se i ostao ravan poput stakla, prošaran pljevom i spreman za krečanje. Manji broj domaćina, onih imućnijih, koji bi uspjeli nabaviti opeke, kuću je sa zadnje strane, obično sjeverne, platovalo. Zid bi se uz pomoć blata oblagao opekom, odnosno podziđivao »na kant«. Obično bi se nakon četiri reda na kant, pravio »zub« od dva reda opeke »na pola«. U podziđivanju majstor bi rabio letvu i vaservagu, tako da bi zid bio idealno ravan. Ovako podzidan zid bio je dobra zaštita od udara kiše, nije bilo mogućnosti za osipanje zemlje od koje je kuća nabijena. 

I platovani zidovi mazali bi se blatom, kako bi se mogli oličiti, jer, kako bake kažu, »Kreč kuću čuva«. Zidari su radili još jednu vrstu posla. Znalo bi se zbiti da sirotan, koji je nabio nisku kuću kroz koju godinu postane malo imućniji, pa dođe na ideju da je »malo digne«. Zanimljivo, majstori su imali svoju tehniku podizanja greda sve sa stropom i krovnom konstrukcijom, a uz pomoć nekoliko gvintova, odnosno dizalica, stupova i fosni. Kako se zid u visinu nije mogao nastavljati nabojem, doziđivao bi se blatom i ćerpićem. Kad bi se malo prosušio, stupovi podupirači i fosne, opet uz pomoć gvintova,  izmicali bi se, a krovna konstrukcija sa stropom spuštala bi se na novi zid. Kad bi se zid omazao, nadogradnja se ne bi ni zamijetila, sve bi bilo jedna ravna ploha. Istim postupkom zidovi bi se mazali i s unutarnje strane i tako je sve bilo pripremljeno za dolazak novih majstora, nakon čijega posla će kuća biti i useljiva.                g