Arhiv tekstova

Imao sam nedavno sreću biti na jednoj skromnoj proslavi u Zadru. Naime, 9. je lipnja prošlo pet godina od kada je Ivan Pavao II. boravio u Zadru. Zadrani su željeli obilježiti tu skromnu obljetnicu. Toga je dana i godišnjica ređenja nadbiskupa mons. Ivana Prenđe. Bio sam i na njegovu ređenju, pa mi je tim više ovaj susret bio drag. U sklopu svečane akademije u kojoj smo najprije pogledali dokumentarni film o Papinom boravku u Zadru, uživali u nekoliko vrsnih glazbenih točaka, središnji je događaj bio – izlaganje gospodina Andreasa Englischa. Tko je on? Mnogima je poznato kako je jedan od najglasovitijih mladih novinara, koji je osamnaest godina pratio Ivana Pavla II. na pastoralnim putovanjima. Iz Njemačke je i pisao je za Njemačku. Kada je došao u Vatikan, nije bio vjernik. Ivan Pavao II., unatoč tomu, u mladom je čovjeku prepoznao vrsnog novinara i želio ga je imati pokraj sebe. Jedan od rijetkih novinara koji je uživao Papino apsolutno povjerenje, a time i neposrednu blizinu. 

Još za života Ivana Pavla II. napisao je zasigurno jednu od najboljih knjiga o tom velikanu našega vremena. Knjiga pod naslovom »Tajna Karola Wojtyle«, najčitanija je u ovom času i sada je bestseler. Ne sluteći da ću susresti autora, već duže vrijeme ta mi je knjiga večernje štivo prije spavanja. Pisana je tako zanimljivo da sam neka poglavlja i detalje čitao i više puta. Svaki sam put doživio veliku novost kao da prvi put čitam. Uistinu je opravdan naslov »Tajna«. I sam je autor zadivljen pitanjem tko je zapravo Karol Wojtyla? To je pitanje postavio sebi na početku knjige, a cilj knjige je odgovoriti na to pitanje kada ga danas – sutra – zapita sin, a tko je bio Karol Wojtyla? Još važnije pitanje – kakav je bio taj veliki čovjek našega vremena? 

SEDAM DANA U BOLNICI S PAPOM: U velikom broju »zakulisnih detalja« ovaj vrsni novinar opisuje situacije u kojima se nalazio veliki Papa. Otkriva jedan cijeli svijet koji je običnom čovjeku nedostupan i nemoguće je znati što se krije iza pojedinih susreta i događaja na tim velikim putovanjima. U knjizi su objavljeni mnogi takvi detalji koji bacaju jako svjetlo na veliki lik Ivana Pavla II. To svjetlo je tako jarko da je Papa uistinu zasjao u posve novom svjetlu. Ima slučajeva kada mu je sam Sveti Otac rekao da o tom događaju ne piše za njegova života. Mnoge stvari sam pročitao. Ono što me se na ovoj akademiji osobito dojmilo, a što ne piše u knjizi, jest ovaj događaj. 

Andreas je ispričao sljedeće. Mjesec dana prije smrti Ivan Pavao II. je bio zadnji put u bolnici. Bilo je to u ožujku. Kako Papu u bolnici, pa i tajno, mnogi posjećuju, osobito noću, s Papom je u bolnicu išao i on kao novinar. Tamo je bio, boravio, spavao. Papa je želio da bude zabilježen svaki trenutak, makar i ne za javnost, ali za povijest. Tako je Andreas proveo sedam dana u bolnici s Papom. Dolazili su službeno iz Vatikana, a kardinal Ratzinger redovito noću. Kada je svome sinčiću priopćio kako ide u bolnicu (sinčić ima četiri godine), zamolio je tatu da Papi ponese jedan crtež koji je on djetinjim rukama nacrtao uz tekst – kad to Papa primi kao dar, onda će ozdraviti. Jasno da Andreas to nije predao Papi nego njegovom tajniku da stavi među ostale darove koji danomice Papi stižu i popunjavaju Vatikanske sobe, a da ih Papa nikad ne vidi. Prošao je boravak u bolnici. Papa se vratio u Vatikan umrijeti. Novinar je dobio jedan dan slobodan. Posve miran, ne očekujući nikakav poziv, toga dana nije uranio. Međutim, stigao je hitan poziv iz Vatikana da odmah dođe. Mislio je da je šala. Ali, zvao ga je Papin tajnik. Novinar je bio siguran da je u pitanju otkaz, jer je upravo tih dana izišla spomenuta knjiga i sigurno je Vatikanska služba našla nešto »nepodobno« za objavu i slijedi otkaz. Tako se spremio i odjurio u Vatikan. 

VOLIO JE SVAKOGA ČOVJEKA: Čekala ga nestrpljivo vatikanska straža uz tekst: čekaju te. Kada je prošao Damazovo dvorište, već je tajnik s prozora viknuo: čeka te. Pitao je: tko? Odgovor je bio: on – Papa. Ušao je u Papinu sobu pun poštovanja, ali i straha. Papa je čekao jedan tajni posjet i htio je prije toga vidjeti svoga novinara. Kada je ušao u sobu, Karol Wojtyla je u ruci držao crtež njegovog sinčića. Pogledao ga je i rekao: »Je li, nećete me zaboraviti kada umrem?«. Dok je to pričao, glas je podrhtavao, a svima nama je izmamio suze. Tada je dodao: »Tajna Karola Wojtyle je bila u tome što je volio svakoga čovjeka, napose malenog čovjeka«. Dalje nam je novinar svjedočio o svom procesu obraćenja od agnostika do iskrenog vjernika. Ustvrdio je: »Ivan Pavao II. cijeloga je života tražio isključivo Boga i njegovu volju i ja sam vidio«, kaže autor, »da taj Bog Ivana Pavla II. postoji i da je taj Bog dobri Bog. Sada, kada želim odgovoriti svome sinu, moći ću reći da sam poznavao Ivana Pavla II. koji je bio najprije čovjek«. 

Taj događaj i doživljaj duboko mi se urezao u srce. Nakon akademije i osobno sam razgovarao s autorom. Spomenuo sam mu neke dijelove knjige. Radovao se je. Ovaj detalj koji je ispričao, a koji nije u knjizi, odzvanjat će mi do kraja života u ušima: najprije čovjek. U naše vrijeme susrećemo toliko ljudi, a tako rijetko čovjeka. Kako je divno vidjeti cjelinu jednoga života, koji je od početka do kraja samo ljudski i shvatiti da samo s čovjekom može Bog imati velike planove!

g