Arhiv tekstova

»...Sumnjičavo si promatrala smetene pokrete jedne starije žene u kuhinji i s pravom bila nepovjerljiva. Što bi ti ona uopće još mogla reći? To njeno nervozno bavljenje sitnicama oko štednjaka, oko teksta, a sam životni put izgleda nekako otrcan, bez obrisa. Ona pripada generaciji bivših ratova koji su dva puta opustošili njenu zemlju. Za tebe taj život vjerojatno više ne posjeduje nikakvo vidljivo središte i čini ti se poput života na podlozi od pijeska...«

Ove bi se riječi iz knjige »Pisma mladoj ženi« Irene Vrkljan mogle uzeti kao polazište za nastanak najnovijeg naslova što ga potpisuju čak dvije autorice. Doživljavajući svaka na svoj način književnost kao mogućnost, spas ili izlaz, stvaraju djelo ne-uobičajeno u novijoj književnosti. Knjiga je, naime, pisana u nesvakidašnjem obliku epistolarnog pisma, kakvog u suvremenoj književnosti gotovo da i nema. Iako pripadaju različitim generacijama, njihova će pisma izgraditi most koji čini nebitnim razlike u svakom pogledu.

POSVEĆENOST PISANOJ RIJEČI: Irena Vrkljan jedna je od najprisutnijih osoba u hrvatskoj književnosti. Njezina posvećenost pisanoj riječi, ali i drugim oblicima umjetničkog djelovanja, traje već gotovo pedeset godina. Svoj je uspješni umjetnički rad započela u okviru generacije »krugovaša«, kojima pripada i dobno i poetički. Odlaskom u Berlin, u drugi jezik i drugu kulturu, dolazi do novog zaokreta u njezinoj poetici. Promišljajući o sebi, počinje raditi inventuru vlastite intime, koja tako postaje njezinom trajnom tematskom opsesijom (»Marina ili o biografiji«, »Berlinski rukopis«, »Dora ove jeseni«). Ta će opsesija puninu i smisao dobiti u autobiografskom romanu »Svila, škare« (1984.). Kriminalističkim romanima »Posljednje putovanje u Beč« i »Smrt dolazi sa suncem«, Irena Vrkljan pokazat će da joj ni taj žanr nije stran te da ima dovoljno umjetničke znatiželje za stvaranje različitih formi. Njezine su knjige prevođene na mnoge jezike, a dobitnica je i niza značajnih nagrada pa i »Vladimira Nazora« za životno djelo.

Takva osebujna i snažna umjetnička osobnost postaje vodiljom jednoj drugoj osobi na koju bi se mogle odnositi riječi iz uvodnog citata. Dopisujući se s njom gotovo dvije godine, postaje putokaz mladoj ženi što u svojim pismima itekako uvažava smjernice velike Irene. Na taj način dobiva priliku iskazati svoja promišljanja i umijeće korištenja riječi. Iako obrazovanjem i svakodnevnim životnim obvezama pripada drukčijem svijetu, ovim dopisivanjem  produbljuje blizinu s ljudima koji umjetnost smatraju svojim životnim izborom.

MALI KNJIŽEVNI OBLICI: Jasna Horvat (1966.), profesorica je statistike na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. No da njezini interesi nisu vezani samo za struku, svjedoči i suradnja s Dječjim kazalištem Branka Mihaljevića iz Osijeka koje je uprizorilo nekoliko njezinih igrokaza. Već tada ona »kao kontrast svojoj profesiji, ali jednako uspješno, odabire književnost kao svoju drugu ljubav«. Kao rezultat takvog odabira nastaje knjiga »Alemperkina kazivanja« (2005.), a »Pismo u pismu« to još jednom potvrđuje.

U vrijeme kada malo tko piše pisma, a u poštanskim sandučićima nalazimo uglavnom račune i reklamne letke, roman u obliku pisma gotovo da oživljava neka prošla vremena. U tim, ne tako dalekim vremenima, pisma su značila nešto sasvim drugo. Bjelina papira kojom su započinjala pružala su bezbrojne mogućnosti i nudile onu razinu razotkrivanja intime na koju je svatko od nas bio spreman pristati. Pisma su tada mogla postati mali književni oblici, mediji prijateljstva, ali i čuvari tajni koje nikako nisu smjela biti dostupne prozaičnim, svakodnevnim ljudima i njihovim niskim strastima.

Sve te odlike pisma oživljava knjiga »Pismo u pismu«, pretvarajući se u priču prožetu snažnim lirizmom i argumentiranom dokumentarnošću. Koncipiran kao zanimljiva priča, budi u čitatelja znatiželju i ispunjava jednu od glavnih zadaća u gotovo izumrlom obliku komuniciranja – iščekivanja odgovora. Dolazak imaginarnog listonoše svakim će novim pismom produbiti naš odnos prema ove dvije autorice i možda probuditi želju da se i sami uključimo u to dopisivanje. 

Tražeći sebe, svoje kulturološko određenje i literarnu pripadnost, pojašnjavajući obiteljske prilike i opisujući svoja putovanja, Jasna će Horvat, čija pisma zauzimaju veći dio knjige, stvoriti štivo kojem će konačni čar dati velika Irena Vrkljan. Kao rezultat takvog odnosa i prožimanja nastao je roman »koji donosi obilje kulturološke građe, emocija i pitanja o identitetu i istinskim vrijednostima«.