Arhiv tekstova

Pokrivanjem kuće, odnosno izradom krova, kakav god on bio, kod domaćina se gubio strah od kiša, koje bi mogle natopiti svježe nabijene zidove. Preostali poslovi radili su se pod krovom, u suhom. Po redoslijedu, na redu su bili - strop, mazanje zidova iznutra i izvana i ugradnja osnova za vrata i prozore. 

Ukoliko domaćin iz svoje sirotinje nije bio u stanju osigurati plaćanje majstora za ove poslove odmah nakon postavljanja krova, moglo se pričekati do iduće godine, ili s majstorom »pogodit posov«, kojega bi domaćin platio dogodine. Razumljivo, i ovoga majstora se moglo platiti ili novcem, ili naturalno - što je bila češća pojava. U pravilu, »posov bi se pogodijo džuture«, odnosno, dogovorila bi se cijena za sveukupan zidarski dio posla. 

IZRADA STROPOVA: Prva etapa bila je izrada stropova. Na već postavljene grede i vitle nabacivale bi se grudžve - smjesa zemlje, vode i slame, debljine dvadesetak centimetara pa naviše. Ova smjesa pravila bi se na lokaciji na periferiji sela, umjetnoj depresiji zvanoj »Krečana«. Tu je zemljište glinasto, pogodno za pravljenje potrebne smjese, a kako je Krečana bila u podnožju uzvisine na kojoj je selo izgrađeno, bila je i jako pogodna za kopanje. Za dan kad bi se »bacale grudžve« domaćin bi sazivao mobu. Grudžve bi se pripremale na »Krečani«. Mobaši bi zaprežnim kolima odvezli dovoljnu količinu slame, istovarili je na već nakopanu zemlju, osigurao bi se dotok dovoljne količine vode, koje je u depresiji uvijek bilo, i od tih sastojaka pravila bi se smjesa. Za njezino miješanje nije bilo drugoga načina, nego bi se tjerali konji kroz blato. Što bi bilo više konja, blato bi se bolje umijesilo i bilo je kvalitetnije. Nije smjelo biti rijetko, ali ni presuho. O količini vode u njemu, odnosno o gustoći, odlučivao je majstor. Grudžve bi bile još kvalitetnije ukoliko bi prenoćile, pa se sutra, razumljivo opet uz pomoć konja, premiješalo. Tako pripremljene, grudžve bi se vilama tovarile na kola, vozile do gradilišta, a onda isto tako iz kola vilama bacale na tavan, gdje ih je »gornja« ekipa  po uputama majstora raspoređivala na podlogu od greda i vitli. 

TAVANICA: Ovisno o potrebama domaćina, majstor bi nivelirao debljinu tavanice, u pravilu od 20 cm pa naviše. U prošlosti, puno toga se čuvalo na tavanima, čak i poprilične težine, pa je i tavanica često morala biti dovoljno izdržljiva. U tom slučaju njezina debljina bila bi i do pola metra. Morao se planirati i ulaz na tavan. Obično se otvor za ulaz ostavljao u „vojatu“, odnosno velikoj ostavi. Između dviju greda uz zid, u duljini oko 2 metra, nisu se postavljale vitle, nego se preko uzdužnih greda učvršćivala jedna kratka, poprečna, na koju bi se kasnije naslanjale ljestve. Otvor je morao biti te duljine, jer su na tavan često nošene vreće sa žitom. Na vojatu je tavanica u pravilu bila najdeblja, jer je i podnosila najviše tereta.  Majstor bi radio i finalnu obradu, trudeći se da gornja površina bude što ravnija. 

Kad bi ovako nabacane i obrađene grudžve otvrdnule, tavanica nije bila ništa neravnija i ništa manje čvrsta od današnjih, koje se u pravilu prave od betona. Razlika je u tome što su one stare, zemljane, za razliku od betonskih, bile idealni termo izolatori. Drugi dio radova majstor bi obavio s donje strane tavanice. Ravnao bi strop, »zamazivo« bi blato koje je probilo između vitli, a po potrebi, dodavao bi pomalo smjese. U tom dijelu posla morao bi se dobro pokazati, jer je konkurencija bila jako velika, a kako »posov vuče posov«, strop, koji je izložen izravnom pogledu svakoga tko uđe u kuću, morao je biti što ravniji, kako bi privukao nove mušterije. Ravnanjem stropa, prva faza zidarskih radova bila bi dovršena i time bi prostorije dobile svoj konačni oblik, a druga faza zidarskih radova počinjala bi kroz nekoliko dana, kad bi nabacane i obrađene grudžve »povukle«, odnosno kad bi se malo prosušile. 

g