Arhiv tekstova

Ne možemo niti sve shvatiti, niti se uputiti određenim putem bez poticaja iznutra i izvana. Poticaji izvana su obično ljudi, koji nam postaju ideal. Ovih dana mnogi se opraštaju od srednje škole – osnovne škole – ili vrtića. Polaze novim stazama. Čekaju ih nove zadaće, ali i novi problemi. Treba im napor. Koga treba slijediti kao ideal? Svakako ne od ideala stvoriti idola. Idoli su opasni. To mogu biti ljudi, pa i stvari. Opasnost mladih je upravo stvaranje idola, što bi se religijskim jezikom nazvalo – kumiri, kojima se onda ne samo zavodi, nego i klanja. Tako se gubi odgovornost sadašnjeg trenutka, a uništava budućnost. Crkva ima milenijsku praksu da mladima postavi za ideal, a ne idol, likove svetaca. Njihovo štovanje je poticaj i primjer. Upravo ovih dana slavimo jednog takvog zaštitnika mladih - svetog Alojzija Gonzagu. Njega je Pio XII. proglasio zaštitnikom mladeži. Kako ga nasljedovati? Razmišljajući o ovom pitanju, podijelit ću s vama više odlomaka iz jedne poučne knjige prof. Ivančića.

Ima ljudi koji su rano sazreli. Jedni su to morali jer su ih roditelji prepustili njima samima, te su se morali brinuti za sebe. No, postoje drugi, koji su odrasli slobodno. To su ljudi koji su već rano, izlazeći iz djetinjstva, prepoznali da se u životu isplati samo ono što ostaje, samo biti onakav kakav se ne umire, samo činiti dobro. Postoje ljudi koji su imali čast da brzo bude prosvijetljen njihov razum, te da njihova vizija života brzo nadraste njihove male, sitne horizonte. Ima ljudi u kojima je unutarnja vrijednost i neka velika misao postala veća od njihova života. Ima ljudi kojima je odricanje od svega što je požudno postalo lako, a ulaganje napora u ono što je duhovno i humano postalo radosno. Ima ljudi koji nisu čekali da ih sreća slučajno susretne, nego su je oni ponijeli, izvadili iz srca i počeli na njoj raditi.

GDJE JE UZROK VELIKIH DJELA: Prva Crkva poznaje djevojčice koje su pošle u smrt radije nego da se odreknu vjere u Isusa iz Nazareta. Ima dječaka poput Petra Barbarića, Dominika Savia i svetog Alojzija, koji su u ranim djetinjim godinama postali glasoviti, kreposni, ljudi vrlina i odlučnosti, te stoga sveti. Je li to neki izvanredni dar s neba ili je to njihova odlučnost? Nema sumnje da sve što imamo dobivamo. Ali također nema sumnje da uspjeh života zavisi o tome koliko surađujemo s onim što dobivamo. Iskustvo pokazuje da svatko od nas može postati sveti. Dosadašnja povijest jasno nam očitava istinu kako je moguće da svatko od nas bude glasovit, da ostavi svijetle tragove iza sebe i velika djela, te hvalu u ljudskim srcima. Gdje je uzrok velikih djela, ili koji je razlog tome da ljudi ne postanu veliki? 

Svakome od nas prije ili kasnije dođe neko unutarnje svjetlo, u kojem vidi kako treba raditi. Svaki od nas doživi da ga neka riječ pogodi, otvori mu horizonte, rasvijetli mrak i tad vidimo kako do sada nismo pravo živjeli te ugledamo put kojim bi trebalo ići. Svaki od nas pročita neku knjigu i onda mu ostane nešto svijetlo u srcu, nešto toplo, drago, što ga zove da krene. Neka propovijed zna nas povući visoko i tad stvaramo odluke. Koliko je ljudi prošlo neku vrstu duhovnih obnova, raznih seminara, duhovnih vježbi, različitih susreta po kojima su doživjeli da ih je iznutra preplavilo novo svjetlo i da imaju snagu živjeti drugačije. Oni su sebe vidjeli kao nadišle same sebe i da njihov život ide novim tijekom. No, gdje je onda zastalo?

Put do pakla, kaže narod, popločen je dobrim odlukama. »U svojoj postojanosti spasit ćete svoje duše« – kaže Isus iz Nazareta. »Tko ustraje, taj će se spasiti« – kaže Isus. Uspjeh se ne postiže jednim udarcem, nego laganim udarcima svaki dan iznova. Ni jedna biljka, ni jedan cvijet ne izraste odmah čim ga zasadimo ili posijemo, nego treba dane, mjesece i godine da bi donijeli rod. Ali važno je bilo zasaditi i ustrajno zalijevati.

BITI ISTRAJAN: Neki se zaustave odmah na početku. Njima bljesne u srcu i povuče ih jedna nova ideja, nova životna odluka, ali se brzo ugasi poput munje koja je sijevnula. Oni su poput auta, koji je krenuo, a onda je nestalo benzina. No, postoje drugi koji su čuli taj glas i koji su odlučili stvoriti nešto novo. Ta odluka je trajala u njima nekoliko dana, kao slast u srcu, kao nešto toplo i nježno što je htjelo izniknuti. Ali, oni nisu stvorili odluku, nego su samo ostali na dobrom raspoloženju. To je raspoloženje bilo kao vatra koja je bila zapaljena, a onda kad su izgorjela drva, ugasila se vatra. Treći su bili potaknuti nekom riječju ili slikom i odlučili su krenuti tim putem. Ali, tjeskobne brige zemaljske, razni termini, društvo, ljudi, svagdanja briga, spavanje i posao prigušili su, a onda i ugušili tu klicu. Oni su zaboravili da je potrebno da se neka odluka obnavlja svako jutro, kao što cvijeće i vrt treba svaki dan zalijevati. Oni su zaboravili da nije dosta zalijevati već da treba i oplijeviti vrt kad u njemu izraste kukolj. Oni su odlučili, oni su pošli naprijed, a onda je neki grijeh ušao u njihovu dušu i slomio biljku. Neka svađa, ljutnja ili lijenost ih je zahvatila, malodušnost ili neka uvreda, i oni su stali.

Ima onih koji su osjetili gdje je njihov put, svaki dan su molili, razmišljali, gledali, radovali se, jer su disciplinirano ustajali, napravili ono što je potrebno da hrani tu njihovu ideju, radili svaki dan i gledali kako u njima nešto veliko raste. Ubrzo su to vidjeli i drugi oko njih te su oni tako postali glasoviti. Jedni su išli tim putem sve do kraja i postali tako veliki da ih je Crkva proglasila svetima ili država herojima. Sveti Alojzije je u svojim dvadesetim godi­nama spašavao i njegovao bolesne od kuge. Sam je podlegao bolesti, ali je iz njegove tjelesne smrti izrasla klica koja oduševljava bezbrojne mlade ljude danas širom Crkve i svijeta. Odu­ševljenje je dobro, ali samo onda kad je hranjeno trijeznošću, disciplinom, odricanjem, stalnim ra­dom i molitvom.

Ponovno se vraćamo trajnoj tvrdnji da se rasti može od kolijevke do groba samo radom, redom i molitvom. O tom poretku vrijednosti trebaju voditi brigu roditelji, odgojitelji, Crkva i cijelo društvo.                                  g