Arhiv tekstova

Mirko Kovač rođen je u Petrovićima u Hercegovini, 26. kolovoza 1938. Studirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Beogradu. Svojim bogatim opusom dao je obilje motiva za iščitavanje, a životnim stavovima često izazivao kontroverzne stavove. Objavio je brojne romane (»Gubilište«, »Uvod u drugi život«, »Vrata od utrobe«), zbirke pripovijedaka (»Rane Luke Meštrovića« i »Nebeski zaručnici«) zbirke eseja (»Europska trulež«) te scenarije za nekoliko filmova. Dobitnik je uglednih književnih nagrada, a djela su mu prevedena na brojne svjetske jezike.

Dvanaest godina nakon izlaska njegova posljednjeg romana »Kristalne rešetke«, Mirko Kovač objavio je novi romaneskni naslov »Grad u zrcalu«. Inače, to je već osma knjiga u sklopu Frakturine edicije sabranih djela ovog autora, o kojoj se kritika vrlo pohvalno izrazila. Tako je rečeno da je to »magnum opus Mirka Kovača, krunski biser u nizu njegovih djela, roman koji je vrijedilo čekati jer u njemu se u cijelosti ostvaruje misao da je naš život ono čega se sjećamo, a ne ono što smo proživjeli.«

BLAGOST MOTRIŠTA: Roman je to koji evidentira događaje i vremena u kraju u kojem je pisac odrastao pa na taj način Kovač postaje kroničarom nečega što će oživjeti do sposobnosti da se zrcali u životima mnogih. Slike  ljudi  što će odigrati presudnu ulogu u odrastanju dječaka, u isto će vrijeme obasjati grad u kojem žive, zrcaleći u njegovoj često lažnoj glatkoći svoje vlastite sudbine.  Činjenica da je svoj roman »podnaslovio« kao »Obiteljski nokturno« govori mnogo te oblikuje razinu čitateljeva očekivanja, upućujući ga na čitanje priče o zavičaju – »surovim i predivnim kraju na razmeđi Mediterana i Balkana«, ali i sudbinama njegovih stanovnika. 

Svoje pripovjedačko iskustvo Mirko Kovač u ovom romanu koristi na poseban, osebujan način. Ono sublimira mnoge odrednice koje smo prepoznavali u njegovim ranijim djelima, ali je u isto vrijeme lišen određene prepoznatljivosti njegova stila. Kritika je primijetila da je u ovom djelu erotika, ranije česta u Kovačevim djelima, znatno ublažena i prisutna tek u blagim naznakama. Uopće je blagost motrišta, s kojeg pripovjedač zrcali svoj grad, temeljna odlike djela. Pisac se u njemu prepustio sjećanjima na mnogo toga. U prvom je redu to sjećanje na oca, za čiji život u trenutku koji mu je donijelo životno i ino iskustvo, ima daleko više razumijevanja. Doživljaj oca temeljno će obilježje, definirano »kao novo srodstvo«, doživjeti tek na njegovu samom kraju, »kad je čak i za svijeću kasno«. Posljednja scena posjeta ocu u sanatoriju naročito je dojmljiva, a činjenica da svoj boravak u lječilištu nije doživljavao kao  liječenje, nego »vježbom da se umre bez žaljenja«, otkriva njegovu sinu istinu koje do tada nije bio svjestan – da se polako pretvara u očeva dvojnika.

POSLJEDNJI ODRAZ: Važnost koji ovaj roman ima u opusu Mirka Kovača izražen je i u mišljenju kritike: »Romanom ‘Grad u zrcalu’ Kovač zaključuje ciklus proza posvećenih zavičaju, naglašavajući u izjavama za medije kako je taj roman zrcalo njegovih prijašnjih knjiga, odnosno njihov posljednji odraz u tom zrcalu. Roman je ispripovijedan iz pozicije prvoga lica jednine, od strane lika koji je i sam književnik, čime se sugerira autobiografičnost teksta.«

Ipak pogrješno bi bilo ovaj roman iščitavati samo kao autobiografski. Grad koji se zrcali u njegovu romanu, iako geografski prepoznatljiv, lišen je oštrine točnosti i patetike stvarnosti, pretvarajući se u mjesto u kojem bi se svatko od nas mogao suočiti sa vlastitim proživljenim životom. Upečatljivi likovi često nadilaze bitnost postojanja na jednom tlu i u jednom prolaznom životu. U romanu Mirka Kovača moglo bi se nastaniti ljudskih sudbina daleko više no što je stalo na stranice ove obimne knjige, pa će stoga svaki čitatelj biti itekako nagrađen za lutanje ulicama koje ona nudi. 

Prigodom predstavljanja romana rečeno je i kako je Grad u zrcalu »maestralan  krešendo svih dosadašnjih proza Mirka Kovača.« Već i poradi toga vrijedi ga pročitati, ali još više radi činjenice da nam predstavlja autora koji se i sam, na njemu svojstven način, zrcali u priči koju vješto uokviruje svojim prepoznatljivim stilom i potom velikodušno prepušta da se u njoj zrcale i svi oni koji to žele. U kolikoj ćemo mjeri u njemu pronaći vlastite dvojnike ili ustuknuti pred slikom kojom će nam uzvratiti, ovisi od mnogo toga. »Grad u zrcalu« još će jednom uvjerljivo potvrditi i »predjele djetinjstva kao nepresušno vrelo umjetničkoga stvaranja«.