Arhiv tekstova

Ante i Mila Vidaković mještani su Tavankuta i uspješni poduzetnici, koji su se, unatoč brojnim obvezama, odlučili okušati i u voćarstvu, točnije u uzgoju višanja. 

Došli su na ideju iskoristiti svoje zemljište i podignuti voćnjak  višanja, koje, kako smatraju, nisu toliko zahtjevne glede održavanja, u usporedbi s drugim voćarskim kulturama. 

Naravno, u svojoj su namjeri uspjeli i trenutačno imaju najveći zasad višanja u Tavankutu. Na površini od petnaest hektara prostiru se redovi mladih voćaka, kojima je punih pet godina, a na dar su, po drugi put, dobili bogat rod krupnih crvenih višanja. U voćnjaku su zasađene tri sorte višanja, od kojih su dvije konzumne i jedna industrijska. Posao s višnjama, kako kažu, nije previše zahtjevan. Počinje u proljeće, kada je na redu prva rezidba, potom prskanje voćaka, te ostali poslovi,  u kojima pomaže i jedan stalno zaposleni radnik. Sezona poslova završava berbom, koja je ovih dana u punom jeku. 

Voćnjak je obilato rodio, što od proizvođača iziskuje složenu organizaciju posla, kako bi berba protekla što brže i efikasnije. Međutim, prema Antinim riječima, ovogodišnju berbu, između ostalog, otežali su i nepovoljni vremenski uvjeti. »Prošle smo godine mogli brati u kontinuitetu, a sada zbog česte kiše ne možemo sastaviti dva dana berbe. Najranija sorta je naglo sazrela i trebalo ju je brzo brati, a vremenske nam prilike to nisu dopuštale, te su višnje počele propadati, što za nas automatski predstavlja gubitak«, kaže Ante. 

Osim kiše, početak berbe narušavali su i nepoželjni gosti – čvorci. Iako oni uvijek rado navraćaju i slade se višnjama, Ante i njegovi radnici uspjeli su ih otjerati danonoćnim dežurstvima, tijekom kojih su primjenjivali različite metode zastrašivanja, od petardi do plastičnih kanti na kojima se izvodila, nimalo milozvučna glazba. 

Još jedna od bitnih stavki berbe, koja je ujedno i razlogom što se ljudi teško odlučuju za sadnju višanja, jest problem radne snage. Ante je, zbog kratkog vremenskog roka berbe, morao potražiti veći broj radnika, te potrebe ovogodišnje berbe nisu mogli pokriti samo Tavankućani, već je stiglo i pojačanje s više od stotinu radnika u dvama autobusima iz Tornjoša, Pačira i Moravice. Među njima je i nekoliko svršenih osnovnoškolaca, koji koriste vrijeme prije upisa u srednju školu, kako bi zaradili za džeparac. Sudeći po njihovim osmijesima na licima, rad im ne pada teško, a dobrom raspoloženju pridonosi i glazba s radija postavljenog nedaleko, kraj voćke, kako bi se što bolje čulo, a samim tim i bolje bralo. 

Radni dan započinje u šest ujutro, dok za Antu i još nekoliko radnika, koji svakodnevno rade sve potrebne pripreme – osim berbe, to su i nabava ambalaže, utovar, prijevoz, skladištenje i prodaja – skoro i ne postoje trenutci odmora. »Nakon berbe, višnje moramo odmah skladištiti u hladnjače, zbog mogućih padalina, a ubrzo je moramo i prodati, jer ne može dugo ostati svježa, kao neke druge vrste voća«, kaže Ante, dodajući kako je na našim prostorima proizvodnja višanja deficitarna, te ne postoji konkurencija među proizvođačima. Tražnja je velika, osobito otkako se u posljednjih nekoliko godina voće izvozi na rusko tržište, koje pretežno kupuje konzumne sorte višanja, dok se industrijske sorte prodaju tvornicama koje se bave preradom voća. 

Marija Matković