Arhiv tekstova

Početkom idućeg mjeseca, na dan 4. srpnja, bračni par Stanko i Matilda Prćić proslavit će poštovanja vrijednu obljetnicu zajedničkog života. Istoga datuma, ali davne 1948. godine, vjenčali su se u katedrali sv. Terezije Avilske u Subotici i do današnjih dana proživjeli punih 60 godina u braku. Zanimljivu priču o njihovom životu ispričao nam je u svom domu jednog prijepodneva čika Stanko, još uvijek vitalni 84-godišnjak, dodajući i brojne zanimljivosti iz osobne poslovne karijere jednog od većih gradskih eksperata za tekstilnu robu.

IMENDAN SVETE ANE: »Buduću suprugu Matildu, rođenu Kovačević, inače svoju vršnjakinju – budući da smo oboje rođeni 1924. godine, upoznao sam 1943. godine na imendanu naše zajedničke prijateljice Ane Vuković«, otkriva čika Stanko i odmah nastavlja: »Od tada započinje naša priča. No, do vjenčanja 1948. imalo je proći punih pet godina, kada su se konačno stekli uvjeti za započinjanje zajedničkog bračnog života. A bilo je to tek u vrijeme kada sam dobio sigurno zaposlenje i stalna, redovita primanja od kojih smo mogli osigurati egzistenciju. Inače, na tren bih se vratio malo unatrag, u vrijeme prije svjetskog rata, u 1938. godinu, kada sam sa samo 14 godina dobio prvo namještenje kao tekstilni učenik u tvrtki ‘Dve Bunjevke’, koju su držali Mirko Tumbas i Stipan Kujundžić. Nakon dvije godine položio sam stručni ispit, po završetku Trgovačke škole bio promaknut u zvanje trgovačkog pomoćnika i sve do 1944. godine radio kao trgovac. Po oslobođenju grada, iste godine, postavljen sam na mjesto intendanta Vojne bolnice u Subotici, koja se nalazila u zgradi nekadašnjeg Pravnog fakulteta. Konačnim završetkom rata u istom je prostoru formiran Dom ratnih vojnih invalida u kojemu sam ostao na mjestu ekonoma sve do 1947. godine, kada sam i konačno demobiliziran iz vojne službe. U civilu sam se odmah odlučio vratiti svojoj tekstilnoj struci i dobio sam namještenje u ‘Grateksu’, velikoj društvenoj tvrtki za promet tekstilom, isprva u skladištu, a ubrzo sam prešao na mjesto poslovođe. Stalni posao donio je određenu materijalnu sigurnost i priliku da skupa s mojom Matildom zasnujem bračnu zajednicu. Ali, samo tri mjeseca pred naše zakazano vjenčanje dobio sam otkaz zbog lažnih optužbi za kulaštvo i pripadnost križarima. Žalio sam se najvišim instancama i nekoliko se mjeseci borio dok nisam uspio pobiti neistinitost optužujućih navoda i ishoditi povratak na radno mjesto. Unatoč svemu vjenčali smo se u našoj katedrali i zaputili se u Zagreb na svadbeno putovanje. 

Odsjeli smo šest dana u Esplanadi, i svakodnevno obilazili glavni grad Hrvatske i tijekom tih gradskih šetnja uspio sam realizirati i jedan odličan trgovački biznis. Kupujući povoljno srebrninu od Židova koji su se iseljavali u inozemstvo, a koja je bila izložena u izlozima brojnih gradskih trgovina, na povratku u Suboticu istu sam uspio prodati po realnim tržišnim cijenama i u znatnoj mjeri pokriti troškove našeg bračnog putovanja«, nasmijao se čika Stanko i nastavio: »I tako je započeo naš bračni život u koji je, svojim rođenjem 1950. godine ušao i naš sin jedinac, Marinko.«

POSLOVNA KARIJERA: »Tijekom sljedećih godina uslijedio je dinamičan razvoj moje poslovne karijere, obilježene brojnim promjenama radnih mjesta. Iz ‘Grateksa’, u kojemu sam radio sve do 1951. godine, prešao sam u društvenu tvrtku ‘Tekstil na veliko’, isprva na mjesto trgovca, ali već nakon pola godina bio sam promaknut na mjesto šefa nabave i glavnog komercijalista. Osnovni razlog poslovnog transfera ogledao se u znatno višoj plaći, zahvaljujući kojoj smo supruga Matilda i ja, iste godine, po prvi puta bili u prilici otići na godišnji odmor, na ljetovanje u Opatiju. Četiri iduće godine, prirodom posla, proputovao sam cijelu tadašnju Jugoslaviju i uspio uspostaviti odlične poslovne veze, a 1955. godine opet sam promijenio radnu sredinu, prihvaćajući poziv iz ‘Željezničara’, gdje je započinjala proizvodnja tzv. civilne konfekcije. Dvije sam godine radio kao poslovođa velike trgovine u središtu grada, a potom sam postavljen za šefa nabave i prodaje u direkciji tvrtke. U ‘Željezničaru’ sam radio punih sedam godina, do konca 1964. godine, a od 1. siječnja 1965. dobio sam novu, atraktivnu poslovnu ponudu iz slovenske tvrtke ‘Toper’ i sljedećih 20 godina obavljao posao njihovog glavnog zastupnika za teritorij Vojvodine. Za ovu glasovitu tvrtku iz Celja radio sam sve do mirovine, a skupa sa mnom u njoj se zaposlio i moj sin Marinko, koji je po mom umirovljenju posve preuzeo cjelokupan posao. Unatoč službenom umirovljenju i dalje sam ostao aktivan u poslu u kojemu sam bio cijeli svoj život i 1990. godine, odlučili smo zaploviti u vode privatnog biznisa, osnivajući obiteljsku tvrtku ‘Fideks’. Svoj službeni start tvrtka je imala tek dvije godine kasnije i od tada pa sve do danas aktivno radi na poslovnom polju trgovine kvalitetnim tekstilnim proizvodima i ekskluzivnim zastupništvima nekoliko robnih brandova. Sve do 2006. godine aktivno sam radio u našoj tvrtki, a onda sam se zbog slabijeg zdravstvenog stanja odlučio povući u potpunu mirovinu. Na koncu mogu reći kako sam se za tekstil odlučio ponajviše zbog čistoće i elegancije, ali i zbog urođenog smisla za estetiku iskazanog u osobnom afinitetu prema lijepom oblačenju. Kad sam god imao priliku i mogućnosti, uvijek sam birao engleske štofove za odijela koja sam šivao po mjeri«, nasmijao se čika Stanko završavajući svoju priču. Na rastanku, poželjeli smo, njemu i njegovoj supruzi Matildi, dobro zdravlje uz želju za sljedeći veliki bračni jubilej.                   g