Arhiv tekstova

Milka Puzigaća vlasnica je i direktorica novosadske agencije »Scan«, jedne od najstarijih agencija koja se bavi istraživanjem javnog mnijenja na prostoru bivše Jugoslavije. Po struci je politologinja, sociologinja i pravnica, a za sebe voli reći kako je prvenstveno politologinja. Sve ove vještine i stručna znanja neophodno je dobro poznavati kako bi se ovaj posao radio najkvalitetnije moguće, ističe Puzigaća za naš list, koju je dnevni list »Blic« proglasio za jednu od stotinu najmoćnijih i najuspješnijih žena u Srbiji.

U intervjuu za »Hrvatsku riječ« Milka Puzigaća govori o proteklim izborima, predizbornoj kampanji koja im je prethodila, kao i o eventualnoj poslijeizbornoj kombinatorici. Analizirajući rezultate izbora komentira stavove Vojvođana, a osvrće se i na to kako su glasovale manjine.

Kakva je, po Vašem mišljenju, bila predizborna kampanja i u kojoj je mjeri ona utjecala na odluke birača?

U uvjetima kada imate značajnu političku opredijeljenost građana, kampanje teško proizvode promjene u izbornom izjašnjavanju, ali je njihov utjecaj veoma značajan u motiviranju birača pojedinih opcija da izađu na izbore, ili da demotiviraju birače suprotstavljene opcije.  Kada je politička podijeljenost ovakva kakva je kod nas, borba političkih aktera za svaki postotak može biti presudna za izborni rezultat i njihovo mjesto na piramidi vlasti. Politička opredijeljenost naših građana kreće se između 70 i 75 posto, i u toj visokoj podijeljenosti može se zapaziti vidljiva dinamika unutar dvaju dijelova biračkog tijela. U jednom se dijelu nalaze birači koji preferiraju SRS, SPS, PUPS, NS i DSS, a u drugom se prepoznaju birači DS, LSV, LDP, G17 Plus, stranaka manjinskih naroda itd. Veća je pokretljivost birača unutar svakog od ovih blokova, nego što je između blokova. Samo ova činjenica je već sama po sebi vrlo značajna za kampanje. Međutim, svibanjski su izbori imali još vrlo važnih karakteristika. Oni su uslijedili u vrlo kratkom roku poslije predsjedničkih izbora, koji su dali sva obilježja i karakter kampanja svibanjskih izbora. Napravljena je referendumska atmosfera u kojoj je bilo važno pozvati svoje pristaše da izađu na izbore i obeshrabriti druge da ne izađu. Karakterističan je primjer kampanje koalicije DSS-NS koja je očigledno imala za cilj predstaviti sebe kao nositelja politike koju je zagovarala boreći se sa SRS-om za primat te politike unutar potencijala ovih stranaka, a s druge strane je bila prepoznatljiva namjera demotivirati birače koalicije Za europsku Srbiju, stavljajući u središte svoje kampanje jednog od partnera te koalicije, lidera LSV. S obzirom da su svibanjski izbori bili izbori za sva predstavnička tijela i kako nisu bile napravljene identične koalicije za sve razine, to je opterećivalo kampanje pojedinih opcija, ali je sasvim sigurno da je  kampanja DSS-NS u velikoj mjeri pomogla LSV-u, njenom lideru i koaliciji okupljenoj oko ove stranke za lokalne i pokrajinske izbore.  Bilo je problema i u drugim kampanjama, ali za ovu prigodu bih još željela istaknuti kako su kampanje, naročito u Vojvodini, u danim uvjetima bile vrlo komplicirane i opterećene republičkim izborima. I mislim kako je još jedan akcent također veoma važan: neposredno prije raspisivanja izbora promijenjen je zakon kojim se reguliraju lokalni izbori, gradonačelnici se na ovim izborima nisu birali neposredno, ali su kampanje u nekim sredinama, na primjer u Beogradu, bile potpuno liderske – gradonačelničke. I na kraju, ne bih propustila i ovu prigodu spomenuti i ulogu medija u kampanjama, osobito TV s nacionalnim frekvencijama za koje su izbori na svim razinama bili dovoljno komplicirani, pa su građani, s iznimkom Beograđana, ostali bez više informacija o lokalnim i pokrajinskim izborima.

Kakve je konkretne posljedice imala činjenica da su se izbori na svim trima razinama održavali u istom danu?

Nije prvi put da se istovremeno održavaju izbori na više razina. Ranije smo imali praksu da su pokrajinski i lokalni izbori održavani istovremeno sa saveznim i izborima za predsjednika savezne države, kako god se ona zvala, primjerice 1996. i u rujnu 2000. Republički izbori su nekako padali sami ili s izborima za predsjednika Republike. Iako su 2004. godine bili predsjednički, lokalni i pokrajinski izbori, oni su održani odvojeno, predsjednički u lipnju a lokalni i pokrajinski u rujnu.

Za ovih osamnaest godina višestranačkog života imali smo priliku na toliko izbora  vidjeti kako to izgleda u različitim varijantama.

Izbori na svim razinama imaju i dobre i loše strane. Dobra strana je to što izbori istovremeno na svim razinama državu znatno manje koštaju. Međutim, ima i jedna druga korisna stvar koja se uočava, naročito uspoređujući izbore 2004. i 2008. I u jednoj i u drugoj godini održani su lokalni i pokrajinski izbori. Izlaznost na lokalnim i pokrajinskim izborima 2004. bila je značajno manja od ovih koji su održani na svim razinama. Tada je prosječna izlaznost na lokalnim izborima u cijeloj Srbiji bila svega oko 38 posto, s tim što ima općina i gradova u kojima je izlaznost bila i ispod 30 posto, kao što je Niš s najmanjim brojem građana koji su izašli glasovati, sa svega 28 posto. U Vojvodini je izlaznost bila uglavnom veća nego što je prosjek za Srbiju, pa je na primjer na lokalnim izborima te godine u Novom Sadu glasovalo skoro 50 posto Novosađana. U usporedbi s parlamentarnim izborima koji su održani u prosincu 2003. kada je izlaznost bila 58 posto, ili s izborima od ove godine, izlaznost na lokalnim izborima je bila značajno manja. Međutim, prilikom bilo kakvog preuranjenog zaključivanja, željela bih naglasiti kako je na izborima za predsjednika Srbije u lipnju te 2004. godine, održanim samo nekoliko mjeseci prije lokalnih i pokrajinskih, izlaznost u prvom krugu bila svega 46 posto. Što je, također, u usporedbi s ovogodišnjim predsjedničkim izborima značajno manje. Moguće je da su se okolnosti značajno promijenile, pa i zainteresiranost građana za izbore. Ali, u svakom slučaju, veća izlaznost na izborima omogućava sudjelovanje većeg broja građana u izboru svojih lokalnih i pokrajinskih skupština, što te rezultate izbora čini nekako pravednijim. 

Loša strana zajedno održanih izbora na svim razinama proizvodi glasovanje po inerciji, što bi bilo manje prisutno da su lokalni i pokrajinski izbori odvojeni. Tako se ne zna za koga se glasuje, čemu je pridonio i zakon o proporcionalnom izboru vijećnika za skupštine općina i gradova, a sada i vraćanje izbora gradonačelnika u skupštinama. Loše strane glasovanja po inerciji osobito su vidljive u sredinama gdje postoje regionalne stranke, što je u Vojvodini posebno značajno.      

Jesu li Vas iznenadili rezultati izbora, s obzirom na neočekivani pad radikala i veliki uspjeh koalicije Za europsku Srbiju, budući da istraživanja koja smo imali prilike najviše čuti iz medija, nisu predvidjela ovakav ishod?

Mi smo se na ovim izborima posebno fokusirali na lokalne i pokrajinske izbore. Nekako iz iskustva znamo kako u uvjetima kada imate istovremeno različite izbore, a izražene tenzije da nam lokalna istraživanja suptilnije ukazuju na neke trendove. Slične situacije su bile 1996. i 2000. godine. Stjecao se dojam da su, na primjer 1996. godine, Novosađani glasovali drugačije za lokalnu skupštinu a drugačije za Skupštinu Jugoslavije, a u stvari različiti su ih razlozi vodili. Lokalno su glasovali u skladu sa svojim potrebama, a globalno u skladu sa strahovima. Kada smo 2000. u istraživanju u Srijemu, gdje je izlaznost uvijek najveća u državi, zabilježili kako DOS pobjeđuje, bilo je potpuno jasno da će pobijediti u cijeloj državi. Iskustvo nauči da morate znati pratiti maksimum, optimum i minimum svake opcije. U našim istraživanjima u Vojvodini potpuno je bilo jasno kako će, na primjer, LDP bolje proći na republičkim izborima nego na lokalnim i vojvođanskim. Njihovo biračko tijelo i biračko tijelo LSV-a u Vojvodini bilo je potpuno povezano, koliko LSV dobije više toliko će LDP na lokalu i Vojvodini dobiti manje. Što znači, očekivali smo da jedan dio birača ne podržava koaliciju LSV-a s DS-G17 Plus i na republičkim izborima glasuje za LDP. Također smo zabilježili da će Mađarska koalicija proći lošije nego što oni očekuju, osobito u sredinama gdje su na vlasti, i to se biračko tijelo do samih izbora značajno lomilo i bilo je i momenata  kad je to bilo na ivici cenzusa. Zabilježili smo kako će u Novom Sadu Maja Gojković uzeti između 7 i 8 posto. I konačno, zabilježili smo značajnu prednost koalicije oko DS-a u odnosu na SRS. 

Da zaključim jednostavnim odgovorom na Vaše pitanje, nismo bili ni najmanje iznenađeni na ovim izborima.

Koji je, po Vašem mišljenju, razlog za toliki uspjeh Demokratske stranke, odnosno koalicije okupljene oko nje? 

Već sam na početku rekla kako je još na predsjedničkim izborima stvorena referendumska atmosfera u kojoj je osnovno pitanje bilo – treba li Srbija ići u Europsku Uniju ili ne? Zbog ovakve atmosfere nekako su se sve strane trudile pokazati kako su svi za to, ali neke uz jedno »ali«. To »ali« je bilo dovoljno da građani koji su u velikoj većini za ulazak Srbije u Europsku Uniju izađu i glasuju za koaliciju okupljenu oko Demokratske stranke. Istovremeno, značajan broj birača suprotne opcije je također za ulazak zemlje u Europsku Uniju što je pridonijelo da jedan broj njihovih birača ne izađe na izbore. Naše istraživanje, koje smo uradili u ožujku za potrebe Pokrajinskog tajništva za informiranje, pokazivalo je kako bi skoro četiri petine punoljetnih građana Vojvodine na referendumu glasovalo za ulazak u Europsku Uniju. Koalicija oko DS-a uspjela se nametnuti kao nositelj politike europskih integracije i ostvarila je dobar rezultat na izborima.

Što se desilo s radikalskim glasačima? Je li moguće da su po prvi put ostali kod kuće,            ili su možda prešli u neki drugi tabor?

Podsjetit ću Vas na nekoliko situacija koje ne idu u prilog Vaše konstatacije o mogućnosti da su birači SRS-a po prvi put ostali kod kuće. Od republičkih i predsjedničkih izbora 1997. godine biračko tijelo SRS-a je jedno od najdinamičnijih. Na tim izborima, koji su se desili poslije velikog uspjeha Koalicije zajedno i Koalicije Vojvodina na lokalnim izborima, SRS i njen predsjednički kandidat su ostvarili veliki uspjeh. Sjetit ćete se četiri kruga izbora na kraju 1997. i početkom 1998. godine, kada se vodila velika borba između kandidata SPS-a i SRS-a za predsjedničku poziciju. Dvije godine kasnije na izborima za republičku skupštinu u prosincu 2000. SRS je osvojio svega 26 mandata. Tada je krenuo veliki bum DSS-a, koji je od svibnja te godine s 4 posto narastao nekoliko puta i ubrzo napustio koaliciju DOS. Na izborima 2003. SRS uspijeva povratiti značajan dio svojih birača, ali već na predsjedničkim izborima, pola godine kasnije, samo od početka predsjedničke kampanje, od travnja do kraja svibnja, bilježi se pad sigurnosti izlaznosti birača ove stranke za 16 posto, što je proizvelo i poraz na predsjedničkim izborima i to na maloj izlaznosti od 49 posto u drugom krugu. Na tim izborima, kampanje svih stranaka bile su uperene protiv kandidata SRS-a i, otprilike, poruka je glasila: »Izaberete li njega, eto nama sankcija i nema europskih integracija«. Ishod je bio takav da je zabilježen veliki pad sigurnosti izlaznosti birača ove stranke. Na lokalnim izborima u rujnu 2004. izlaznost je bila svega 38 posto i jasno je kako su ostali kod kuće mnogi, pa i dio birača koji su na prethodnim izborima glasovali za SRS ili za njihovog predsjedničkog kandidata. Četiri godine kasnije, u referendumskoj atmosferi za ulazak u EU ili ne, značajnu prednost ostvarila je koalicija koja zagovara europske integracije. Maloprije sam rekla kako je velika većina građana Vojvodine, ali i građana Srbije, za ulazak Srbije u Europsku Uniju. U vojvođanskom istraživanju, gdje se ranije računalo kako SRS ima najveći potencijal, od ukupnog broja glasača SRS njih oko 56 posto je za EU. Tek svaki treći glasač ove stranke ne misli da je budućnost Srbije u Europskoj Uniji. Ima još jedan značajan moment koji je važan. Središte kampanje i SRS-a i DSS-a bilo je Kosovo i Metohija, međutim, svega 29 posto građana koji glasaju za SRS misle kako će Srbija uspjeti zadržati Kosovo u svom sastavu. Sličan je stav i kod glasača DSS-a. Znači, dominantne poruke u kampanji ovih stranaka nisu bile uvjerljive za njihove vlastite birače. I eto to se desilo na izborima.  

Što očekujete od poslijeizborne kombinatorike i kakvu bi vladu Srbija mogla dobiti? 

Možda ja nisam dobra sugovornica za ovu temu. Moja razmišljanja su drugačija od onoga što se ovih dana može čuti. Najčešće konstatacije su kako Srbija mora hitno dobiti vladu. Podržavam to samo ukoliko Srbija dobije stabilnu vladu koja korektno može obavljati svoj posao u korist građana. Ali, ako će se ta vlada, s obzirom na malu većinu koju može osigurati bilo koja opcija, se patiti u povodu svake odluke koju treba donijeti, moglo bi to biti mučno upravo za građane Srbije. Zato je moj dojam da bi za državu i njene građane ipak možda bili najkorisniji izbori u rujnu, a raspored snaga sasvim bi sigurno bio drugačiji. Na pitanje jednog Vašeg kolege nekoliko mjeseci prije raspisivanja izbora – što očekujem na predstojećim izborima, moj je odgovor bio: izbore. Iskreno, moj je dojam da smo sada ušli u fazu za koju su izbori najkorisniji.   

Činjenica je da se SPS sa svojim partnerima nalazi na poziciji odlučivanja. Koji je pregovarač bliži ovoj koaliciji i je li potpisivanje koalicijskog sporazuma sa SRS-om i DSS/NS-om na lokalnim izborima u Beogradu njihov konačan izbor? 

Obrnut ću odgovor na ovo pitanje na sljedeći način. Imam dojam da je dio SPS-a u Vojvodini bliži koaliciji oko DS-a, nego sa SRS-om i DSS/NS-om. Naravno, za ovu konstataciju nemam niti jedan argument, to je jednostavno moj dojam i čini mi se kako se u samom SPS-u više lome koplja nego što su to pregovori s drugim potencijalnim partnerima. Tu stranku po prirodi stvari tek očekuju reforme i zato se ne bih usudila konstatirati bilo što, što bi se nazvalo konačnim izborom te stranke.   

Postoji li mogućnost ponavljanja republičkih izbora i kakvi bi rezultati tih eventualnih izbora bili?

Sve dok se ne napravi vlada, u ovakvim okolnostima ponavljanje izbora nije nemoguće. Već sam rekla kako mislim da bi to i bilo najpravednije. Građanima je sada daleko jasnije za kakvu bi potencijalnu varijantu vlade otišao njegov glas. Mislim kako bi ishod tih eventualnih izbora bio daleko lagodniji za onog tko bi bio u poziciji imati najviše mogućnosti formirati vladu. 

Kako su glasovale manjine u Vojvodini? Daju li one u većini svoj glas  svojim manjinskim predstavnicima, ili ne odlučuju na taj način? 

Na ovim izborima manjine su imale samo izbor glasovati za Mađarsku koaliciju, ili za neku od triju romskih partija. Mađarska koalicija je dobila oko 75 tisuća glasova, što je manje nego što je dobio predsjednički kandidat ove koalicije na predsjedničkim izborima i značajno manje nego što ima punoljetnih Mađara. Ova koalicija je imala manji sinergijski efekt od njihovih očekivanja i njihovi su se potencijalni glasovi rasuli na koaliciju Za europsku Srbiju, Vojvodinu i mjesto ovisno o razini izbora, na Zajedno za Vojvodinu na lokalnim i pokrajinskim izborima, te na LDP. Slično su glasovali i pripadnici drugih naroda, s tim što oni na republičkim izborima nisu imali svoje nacionalne predstavnike. Romske su partije na ove izbore, na žalost, izašle u tri partije što je, za razliku od prošlih parlamentarnih izbora, dovelo do toga da niti jedna nije uspjela prijeći prirodni prag pa su tako ostali bez svog predstavnika u parlamentu, a imali su dva. 

Kako komentirate pokrajinske izbore u Vojvodini i što su oni pokazali?

Izbori u Vojvodini se organiziraju po kombiniranom principu. Polovica od 120 poslanika bira se po proporcionalnom principu, gdje je Vojvodina jedna izborna jedinica, a druga se polovica bira po većinskom principu gdje se osigurava da svaka općina ima bar po jednog zastupnika, s tim što veći gradovi imaju više izbornih jedinica, a najviše ima Novi Sad  – sedam. 

Pokrajinski izbori su ove godine bili u potpunoj sjeni republičkih izbora. Ovi izbori su pokraj činjenice da se organiziraju po kombiniranom sistemu imali još jednu interesantnu specifičnost. Istovremeno se na jednoj listi glasalovalo za stranke koje su na jednim izborima u jednoj koaliciji a na drugim izborima u drugoj, dok su za lokalne izbore u nekoj trećoj opciji. Tako je na primjer LSV na republičkim izborima bila u koaliciji sa DS-G17+-SPO..., na pokrajinskim izborima u koaliciji s grupom vojvođanskih stranaka, a na lokalnim izborima i sa SPO koji je na pokrajinskim izborima bio u koaliciji sa DS-G17+. Vrlo komplicirano i za birače, ali i za stranke, koje su u istom momentu i koalicioni partneri za jedno predstavničko tijelo i politički protivnici za drugo, a onda opet koalicioni partneri za treće. I sve to još na dvije liste za vojvođanske izbore. 

Na rezultate pokrajinskih izbora su u značajnoj meri utjecali republički izbori i činjenica da je glavno pitanje svih izbora bilo hoćemo li u Europsku Uniju, a manje sve drugo. 

Vi ste radili istraživanja o tome koliko su Vojvođani zadovoljni statusom pokrajine. Kakvi su rezultati istraživanja?

Stavove građana o ovlastima Vojvodine pratim punih dvadeset godina i za sve to vrijeme zabilježili smo kako su stavovi Vojvođana posljedično povezani sa situacijom u zemlji ili događajima u okruženju. Ako je u okruženju postojala opasnost po mir, Vojvođani su se povlačili u svojim zahtjevima za većim ovlastima Vojvodine. Onog momenta kad su procijenili kako je situacija u zemlji i okruženju stabilna, oni su jasnije iskazivali svoje nezadovoljstvo i isticali potrebu za većim ovlastima Vojvodine. Slična je situacija s razumijevanjem vojvođanskih potreba kod vlasti u Beogradu. Kada vlada pokaže više razumijevanja za vojvođanske specifičnosti, zahtjevi su manji. Kada se vidi da nema razumijevanja, stavovi o potrebi većih  ovlasti Vojvodine su prisutniji. U međuvremenu su ovlasti Vojvodine regulirane novim Ustavom, koji je promijenjen na referendumu kojeg su Vojvođani u značajnom broju bojkotirali. Danas tek svaki peti građanin Vojvodine misli kako je Ustav na pravi način regulirao ovlasti Vojvodine, svaki treći misli kako on ne tretira na zadovoljavajući način njihove potrebe, dok je skoro polovica neodlučna. Danas oko 52 posto Vojvođana misli kako Vojvodina treba imati veće ovlasti i to tako što bi 23 posto željelo autonomiju kakvu je Vojvodina imala po Ustavu iz 1974. godine, 13 posto veću od današnje ali manju nego po Ustavu iz 1974., sedam posto građana Vojvodine vidi Vojvodinu kao republiku u Srbiji, dok oko 8 posto njih priželjkuje Vojvodinu kao samostalnu državu. Interesantno je kako je ovaj posljednji stav značajnije prisutan u vojvođanskim selima nego u gradovima, što je potpuna novina i sasvim sigurno govori o procesima kroz koje su prošla vojvođanska sela. 

Stekao se dojam kako je prosječnom biraču komplicirano za pokrajinu glasovati na dva listića, dok je na lokalu problem što se gradonačelnici ne biraju izravno, već sve ovisi o stranačkoj kombinatorici. Koji je, po Vašem mišljenju, najbolji izborni sustav za lokalne i pokrajinske izbore?

Kombiniran izborni sustav za vojvođanski parlament sam po sebi nije kompliciran toliko, koliko ga je učinila kompliciranim činjenica da se glasovalo na svim razinama, a da su stranke za sve te razine pravile različite koalicije. On je daleko pravedniji od načina za izbor zastupnika u republički parlament koji je proporcionalan i cijela Srbija je jedna izborna jedinica. U takvim okolnostima ne znate tko je vaš zastupnik, pa kad stranke rasporede mandate ispadne kako više od polovice sastava parlamenta čine Beograđani, kako je to bilo u prošlom sazivu. Republički izbori su višestruko nepravedni. Oni favoriziraju isključivo velike stranke koje funkcioniraju na prostoru cijele države. Ovu nepravednost posebno osjećaju stranke regionalnog karaktera, kakvih je najviše u Vojvodini, ali i u drugim dijelovima Srbije. U vojvođanskom parlamentu je izvjesno kako će sjediti 60 zastupnika iz 45 vojvođanskih gradova i općina. Kako će biti raspoređeno preostalih 60, tek ćemo vidjeti i za sada sigurno znamo iz kojih su stranaka. Ipak, mislim kako treba tragati za što pravednijim izbornim sustavom koji bi što više odgovarajuće odražavao volju građana i vojvođansku raznolikost. 

Kada su lokalni izbori u pitanju, mislim da je proporcionalni način izbora vijećnika, na isti način kako se bira i državni parlament, potpuno neodgovarajući i neprimjeren lokalnim sredinama. Tu sam bez ikakve dvojbe za većinske izbore, kao što sam i za većinske izbora za gradonačelnika.  

Kako u bližoj budućnosti vidite političku scenu u Srbiji? Može li se očekivati ukrupnjavanje stranaka?

Poslije ovih izbora ne očekujem neka značajnija ukrupnjavanja. Ulazak nekih stranaka u parlament preko koalicija, odgađa procese ukrupnjavanja ili nestajanja stranaka koje nemaju šanse samostalno se na izborima izboriti za mandate. Neke bi stranke na ovim izborima, da su išle same, osvojile više mandata nego što će im preostati kada ih rasporede svojim koalicijskim partnerima. U takvoj situaciji je danas, na primjer, SPS, koji je na prošlim izborima osvojio 16 mandata samostalno. Na ovim izborima, osobito poslije uspješnih predsjedničkih izbora, oni bi osvojili bar toliko mandata, ali po koalicijskom sporazumu njima ostaje četiri mandata manje nego što su imali. U sličnoj poziciji je i DS, ali su brojke veće. Kada rasporede mandate na G17 Plus, LSV, Sandžačku demokratsku partiju i SPO, ispada kako će svi u koalicijama profitirati izuzev onih koji su najviše nosili koaliciju. Kada stranke osvoje mandate i uđu u parlament, teško će u dogledno vrijeme razmiš-ljati o varijanti ukrupnjavanja. Ovaj proces će sačekati još neko vrijeme. 

Mislite li da je Srbija ovim izborima trasirala svoj europski put?

Da, svakako. Tko god napravi vladu, morat će razmišljati o tome.