Arhiv tekstova

Za šokačku sirotinju gradnja kuće bila je, koliko radostan, toliko i mučan proces. I pokraj puno besplatnoga materijala i mobe, za ruke neophodnih majstora trebalo je pripremiti ili podosta novca, ili, što je bila češća pojava, platiti ga u naturi, što se opet svodilo na isto. Podizanjem građe nisu prestajale muke i strepnje domaćina. 

Gledalo se u nebo, Bogu se molilo za vrijeme bez oborina, bar dok se kuća ne pokrije. Većinu svojih teškom mukom izgrađenih nabijača naši su stari pokrivali trskom. Oni imućniji, kojih je doduše i bilo malo, kuće su pokrivali biber-crijepom.  

SJEČENJE TRSKE: Trska (Pharagimites Communis) je samonikla biljka. Raste u močvarnim područjima, te u priobalnim dijelovima kanala. Na  području između Sonte i Dunava i danas postoji velika površina pod ovom biljkom. Njezine rezerve nemoguće je iscrpsti. Trska se siječe u zimskom razdoblju, a iz ostataka sasječene biljke već iduće sezone izrastu nove stabljike do svoje pune visine, količina ne bude ništa manja od posječene, jedino se poveća kvaliteta. Zanimljivo je, a to je našim precima bilo i poznato, da stabljiku trske ne napadaju insekti. 

Trsku bi u većini slučajeva sjekao i dovozio u dvorište onaj tko je namjeravao graditi kuću. Oprema za sječenje trske bila je skromna: limene čizme, fagov i modla. Limene čizme obuvale bi se radi zaštite nogu od ozljeda. Korijen odsječene trske čvrst je i oštar poput žileta, tako da čak niti gumene čizme nisu bile dovoljna zaštita, te je dolazilo do njihova probijanja i ozljeđivanja nogu. Ozljeda nastala rezom ili ubodom trske teško bi i sporo zacjeljivala. Trska se sjekla fagovom, kojega bi izrađivali kovači. Ova alatka svojim izgledom podsjeća na skraćenu kosu. Posječena trska slagala se u modlu, alatku uz pomoć koje su oblikovani snopovi podjednake debljine. 

IZRADA KROVA: Nakon što bi se ovako »napravita« trska odvezla kući, poslagala bi se u »kube«. Majstor, koji će izraditi krov, prije toga bi je morao klasirati. Snopovi bi se razvezivali i trska bi se odvajala po duljini i debljini. Ona najkvalitetnija, tanka a dugačka, rabila bi se za pletenje voja, srednja za podsnopicu, a ostala bi se kratila na duljinu 60 do 80 cm i rabila se za podbijanje. O samoj izradi krova od trske već je pisano u ovom serijalu. Ovako izrađen krov zaokružio bi prvu fazu poslova u gradnji kuće. Domaćin bi odahnuo, jer, eto, ne mora više svake večeri i jutra sa strepnjom gledati u nebo u strahu od kiše. 

Gabariti krova ovisili bi o gabaritima same kuće, što bi stari rekli »sprom glave i šešir«.  Rijetki Sonćani, za koje se moglo reći kako su imućniji ljudi, već pedesetih su godina krovove pokrivali biber-crijepom, a nabijače građene šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, zbog administrativnih zapreka, više se trskom nisu niti pokrivale. Danas se zanat krovopokrivača vraća na cijenu, samo što je majstore jako teško pronaći. Onih pravih, koji su taj posao naučili od stvarnih starih znalaca – premalo je. Vozeći se Vojvodinom, vidljivo je kako sve više salaša i vikendica krase krovovi od ovoga starinskoga materijala. Tomu je više razloga. Opći svjetski trend uporabe svega s prefiksima eko i etno, na te mjere jednostavno tjera sve one koji su na vrijeme uspjeli shvatiti kako je naša budućnost u ruralnom turizmu.           g